Dan 1.

Prijateljev auto. Kasetofon. Hajd’, cuvam kaseta pa ih doprinjela. Pokupila nasumice. Licni miksevi, 1989-1996. Sama sam sebe iznenadila. Nikako da se sjetim kada sam to ja slusala Metallica-u!? Potisnula!

Na moru kisa. Priupitam spravljacicu pica: “jel’ dugo traje ovo lose vrijeme”? Ona odgovara: “pa, kako ste vi dosli. Mislim, turisti”. Odgovaramo: “necemo ovo licno shvatiti”.
Mozda bi bilo najbolje da, od sada, postom saljemo lovu kao priznanje ljepoti hrvatske obale. A mi, ostajmo kuci, da ne kvarimo ljudima vrijeme.

Dan 2.

Vrijeme se popravilo! Mi sretni! Guzva. Ljudi peskire parkirali po ulici. Gazis glave k'o mrave. Jedva smo se uspjeli probiti tek u svrhu jednog BUC. Plicak, kamencine…. pitas se “sta mi je ovo trebalo” dok ti kamenje reze tabane. Valovi. Korak naprijed, tri nazad. Otisli na kafu (pardon – uuupss – kavu-) da razmotrimo sta nam je cinit’ kako bi postigli plaza rahatluk. Skontamo: sutra u auto pa trazit’.
Navecer, ne sjecam se ni da je pao mrak a ja sam vec zaspala.

Dan 3.

Mi u auto i trazit’ plazu. Nasli. Autokamp. Nakon nekog vremena, kada smo se oporavili od ushita nalaska plaze, shvatismo da je kamp barem 50%-50% golacki. Meni bi malo neprijatno, bosanski stid od golotinje se probudi. Poslije sam se navikla, kao sto se oci priviknu na mrak. Mada, neka tijela su mi se urezala u pamcenje kao scene iz krvavog horora. Valovi. Jezevi. Sve su to male prepreke kompletnoj uzivanciji.

Otisla traziti WC. Postoji. Izgleda kao gasna komora. Niko ne zatvara kabine. Trazeci olaksanje, vidjela sam barem 5 kenjalica. Instant intima, ne odobravam.

Dan 4.

Nova plaza. Uzivanje!

Navecer, koktel bar. 5, 6 ruskih ruleta odnosno, kako sam ih zvala nakon par sati, luskih luleta, i sve lijepo. Zene fenomenalne, decki ‘nako. Nepravda. Sve poprilicno slicne, mini dzins suknje ili sorcevi, nauljena tijela, zategnuta kosa, pogled pun prezira…. Decki, svi poprilicno slicni, neslatki.

Dan 5.

Na terasi da zapalim kad’ ono snoska-kornjace. Za vrstu za koju se tvrdi da je spora-sve se poprilicno brzo zavrsilo. Tri puta slatkog uzdaha i kraj. Iznenadi se.

……luski lulet……………………………………………………….

Dan 6.

Setnja….Pa nazad. Ranije bjezala, imam posla u gradu (u prevodu: nemam vise para) pa na autobus. Put traje 10 sati. Deset sati uzasa. Komsiluk je najbitniji faktor bus putovanja. Ako susjedi ne valjaju, uhhh. Zena ispred mene, oborila oba sjedista i veci dio puta provela meni u krilu. Cula sam, vidjela i omirisala stvari koje ne bi pozelila ni najljucem neprijatelju. Borila sam se, gurala je, svadjala se sa njom. Priznajem, pobjedila je.

Vratila sam se. Vec kontam kako da odem opet. Dzaba sve. I neljubaznosti i drskosti i cijene i jezevi i kornjace i golaci i smrdljivi autobus – sve bih to ponovila za samo pola sata fenomenalne usamljenosti u moru, cistom, plavom, taman ‘ladnom.