Jedno vrijeme, morala sam jesti tacno u ponoc. Taj period je trajao nekoliko godina, s pocetkom 1996 godine. Izludjivala sam ljude oko sebe s tom potrebom. Inace pomenuti period sam jela u ogromnim kolicinama, 5 do 6 puta dnevno, bez da sam kile dobila. Bez obzira na okolnosti, jal’ odzvoni ponoc ja se dam u potragu za hranom. Totalno nefleksibilno. Odem do Mostara sa rajom, nista ne radi u ponoc al’ meni nije bilo mrsko na autobuskoj stanici u n'akom jadu od restorana pojesti nevidjeno losu pljeskavicu. Nije to bio mali problem. Svadjala sam se sa prijateljima jer sam ih gonila da traze sa mnom hranu, bez obzira gdje se nalazimo. Ta potreba za cestim jelom mi je ugrozila prijateljstva, uzimala ono malo para sto sam imala dok su svjedoci mog halapljivog jedenja mislili da imam neki poremecaj u ishrani. Ono sto nisam mogla je podnositi glad, ma ni na jednu sekundu. Cim mi tiba zazvoni, ja postajem nervozna i nesnosljiva za okolinu. Licnost se transformise u totalnu kucku, svasta pricam, glasnije pricam, hocu da se svadjam… Trebalo mi je nekoliko godina da se najedem. Sreca pa prodje.