Jutros sam morala isfurati kupiti nesto za dorucak.

Raskrsnica, semafor, prvo auto, djevojka u autu. Nije neka guzva, subota ujutro. Ne bih rekla da se bilo kome, bilo gdje zuri. Za vozace zeleno i djevojka nije instantno krenula.

To je bilo dovoljno da se macho vozaci u autima iza njenog pobune kao da im je platu ukrala. Trube, vriste kroz otvorene prozore. Ona se, jadna, naravno zbunila, auto stalo. Prolazim pored nje i vidim njenu crvenu i ocajnu facu. Ne znam koliko dugo vozi ali, makar to bilo dva dana, vjerovatno joj je puna kapa agresivnih ipsilona za volanom.

Kod nas, mislim ne samo kod nas, je dosta stabilno misljenje da zene jednostavno nisu dobri vozaci. Boje se, previse su oprezne, spore…. Sto je najgore, neko vrijeme se opires tom misljenju i slicnim predrasudama a onda, i da ne znas ni kada ni kako se to desilo, pocnes dijeliti predrasudu sa vecinom. Cak sta vise, sebe uklopis u tu predrasudu.

Moram priznati, to me je uzasnulo. Predrasuda proizilazi iz straha a strahu treba gladati u facu i pobjediti ga. Linijom manjeg otpora ide vecina nas, kada se boji promjena ili, jednostavno, iz lijenosti.

Promjena je, subtilna ali intenzivna, da dosta zena danas voze autobomile, motore dobro…mozda ne kamione ili autobuse. Zene voze i, kao i u svemu, ima dobrih i ima losih vozaca.

Curice se odgajaju da vode vise racuna o sebi i izbjegavanju povreda dok se deckici ohrabruju da dokazuju svoju spretnost.

Bez obzira, i to se mjenja: nema toga sto ljudi ne mogu uraditi, tako i zene mogu biti fenomenalni vozaci. Kada bi nam se pruzila prilika i karinashi se prestali toliko truditi izbaciti nas iz takta. Ali, ne dajmo se smesti.

Neki dan, druga raskrsnica, tezak saobracaj, opet zena u prvom vozilu pokusava da skrene u nemogucim uslovima, karinash iza nje trubi… ona glavu kroz prozor i enciklopedicno ga ispsova. Kako je dobro izgledala!!!