beats by dre cheap

Gdje je, u stvari, tamni vilajet?

Nisam više sigurna ali, mislim da je bila 1988. godina. Išlo se u ljetnu školu u Lozice. Mi se, curice, u busu dogovaramo kako ćemo se organizovati za sobe. Ono znate, ko će s kim u sobu. Bojana, iz razreda, šapće mojoj prijateljici nešto. Vidim, prijateljica blijedi u faci. Glasno izgovara: "šta ima veze, i moj tata je musliman". Bojana je, naime, šanula da ja ne bih trebala sa njima boraviti u sobi jer sam muslimanka i sigurno smrdim. Nekoliko mjeseci nakon toga, Bojana je u školu donijela izrezanu smrtovnicu nane koja je preselila u 90-oj godini. Ime te nane joj je, naime, bilo pravo šega.

Ne sjećam se kako sam reagovala u ovim situacijama. Sigurno, nikako. Nije mi bilo jasno šta se dešava i mislila sam da je do mene.

Čak i kada su se godinama moji školski drugari smijali imenu moga oca, mislila sam da je do mog oca. Bila sam ljuta na tatu što se zove kako se zove. Nisam shvatila nivo kretenluka i lošeg odgoja drugara.

Tek kada me je četnik na Grbavici 1992. uhvatio za vrat, shvatila sam do koga je.

Nisam znala šta je musliman. Ateističko-komunistička porodica ne pruža ovu vrstu edukacije.

Četnik ne pravi ovu vrstu distinkcije. Četnika nije zanimalo zna li moj otac da je musliman dok su ga marisali. Za četnika je musliman - musliman, po imenu, znao musliman da je musliman ili ne. Kebab je kebab kako to četnik voli reći.

Dakle, trideset i jednu godinu trpim četničko iživljavanje. Prvo verbalno, zatim četvorogodišnje fizičko iživljavanje a sada ponovljeno izgovoreno a najčešće napisano. Tvrdnje o genetskoj inferiornosti, podaničkom mentalitetu, fizičkim atributima, neinteligenciji, samogranatiranju, samoubijanju, fanatizmu...

Razlika u odnosu na vrijeme prije rata je što četnici ne govore ove stvari u lice, već kroz svoje izabrane političke predstavnike, twittere, fejsbuke i slično. Barem ne još.

Imam opciju ignorisanja. Imam opciju pretvaranja da je od četnika ostalo svega šačica ekstremista. Pretvaranja da sama sabotiram progres ako vidim četništvo. Pretvaranja da ignorisanjem umirujem nacionalizam nacionalista. Imam opciju pristajanja na koncept da se postaje nacionalista ako se reaguje na nacionalizam.

Pokušala. Ne ide. Jer, kebab nisam. Ignorisanje je, za mene, postalo neprihvatljivo.

Ono za šta je meni trebalo previše vremena da shvatim je da djeca generacijama odrastaju u porodicama u kojima se prenosi mit o turskom grijehu. Gdje se ljudsko biće opisuje kao kebab. Porodice iz kojih se dijete šalje u školu uvjereno da je drug iz razreda inferioran, isključivo zbog imena. U porodicama u kojima dijete postane, k'o fol čovjek, a vjeruje da je sasvim normalno tretirati pravo na život drugoga kao sopstveni poklon. U porodicama gdje je roditeljima mrsko odgajati djecu, pa im grade samopouzdanje mitovima.

Hoću da živim u dvadeset i prvom vijeku. Želim nacionalno neopterećenu širinu. Želim da se svi živimo dugo i prosperiramo. Želim da se niko ne pati i da svi imamo hobije. Želim da svi obraćamo pažnju na duge i da nestane kredita. Želim da se svi vjerinici zavole međusobno a onda da i nama nevjernicima nekako halale. Želim da kebab bude samo tipa jela. Ali džaba šta ja hoću kad' mi ne daju ni u ovoj maloj zemlji da odmaknem od egzistencijalne prijetnje.

E sad...uspostavila dijagnozu a koja je terapija? Strategiju još uvijek formulišem ali počinje sa tužbama. Najbolje je kmečanjem po novčaniku.

Ko hoće, može ovo shvatiti kao neki nacionalistički post. Normalni ljudi, sigurno neće. Itekako sam svjesna razlike između bosanca pravoslavca i četnika. Između Srbina i četnika. Zato i koristim termin "četnik".

Aime Sati
http://aimesati.blogger.ba
24/03/2019 22:49