Aime Sati

I'm Jane Doe, bitch!

30.12.2018.

Kako Hasan kaže

25.12.2018.

Hakuna Matata

Haos. To je moj prvi dojam o Najrobiju. Na aerodromu ne znaš ni kud' treba da ideš, ni koji papir trebaš popuniti...a trebaš neki definitivno, nit' kome trebaš pokazati onu e-vizu koju sam uredno naganjala mjesec prije. Nije pomoglo što sam sletila u četiri ujutro, te nenaspavana navigirala kroz pasošku kontrolu. Ubrzo se probudio primarno-bosanski instikt, te sam se lagano i neprimjetno progurala na čelo poduže kolone pristojnih britanaca.

Kokuzluk. To je moj drugi dojam o Najrobiju. Na putu prema hotelu, prošli smo pored Kibere. Kibera je drugo najveće kartonsko naselje u Africi. Sa oko 270.000 stanovnika zvanično, a čini se da tu živi milion. Za nekoliko dana, hodala sam po Kiberi. Osim što mi je neko dobacio "hojti", laganini i bez rizika sam provela dan. Ljudi rade, djeca se igraju a definicija siromaštva poklapa ih kao svemirski šamar. Niko od ljudi sa kojima sam razgovarala nije bio ljut. Čini se da su prihvatili teškoću sa kojom se izlazi iz siromaštva. Bore se, pokreću male biznise, malo šanerišu bez bijesa. Aferim. Djeca se igraju, sretna i bezbrižna. Neko reče: "ne znaju za bolje", te bezbrižno drmnu ramenima kao da je problem riješen. Ovakav komentar me vazda iznervira. To što ne znaju za bolje ne znači da ne zaslužuju bolje.

Saobraćaj. Je. Lud. Svi vozači u Najrobiju su odlični vozači koji su se prilagodili saobraćajnom haosu te ga tako i stimulišu. Malo slabiji refleksi bi možda prouzrokovali saobraćajne intervencije. Osnovno grupno prevozno sredstvo nazivaju "matatu". Matatu je nešto između autobusa i bicikla. Stotine je matatu biznisa, u privatnim je šapama i odgovarajući javni transport je daleko od realizacije. Kako bi što jeftinije prošli, vlasnici angažaju mlade vozače koji voze k'o da bježe od vulkanske erupcije. Al' zato je tu Uber.

Kriminal. Statistika je poprilično depresivna. Kao i priče raje koju sam upoznala. Pljačke su česte pa se mora biti oprezan. Opreznost nije problem. Davno su mi narasle oči na leđima.

Grad. Je pravo zanimljiv. Naslušala sam se dobre svirke u klubovima Najrobija. Baš mi je nedostajala.

Žirafe, lavovi, slonovi, majmuni, antilope, zebre, bizoni...Nacionalni park Najrobi je baš u gradu. Šmekate se sa lavom, dok iza njega puca pogled na nebodere, autoput i šoping centar. Ne bi mi mrsko pa sam otišla i do Žirafa centra. Tamo te puste da hraniš žirafe. Zauzvrat, žirafe te izbale. Hvala.

Hakuna Matata. K'o strancu, reći će vam ovu frazu milion puta. Jer je melodična. Jer na svahiliju znači: nema problema. Jer je u Kralju lavova koji su valjda svi gledali, osim mene. Jer će vam skrenuti pažnju dok vas uzimaju na konverziji valute.

Zaključak: bujrum

24.12.2018.

Dragi Krisu

Moj/tvoj/naš dragi Krisu, nadam se da ti vikend nije bio zahmetli i da si stig'o surfat'. Želim iskoristiti ovu priliku da ti se zahvalim na svemu što si do sada učinio, kako za mene tako i za mnoge druge. Unaprijed se radujem tvojim budućim umjetničkim poduhvatima. Priloženi foršpan očekivanog uratka obećava naredne "Ljude u crnom" koji su internacionalniji, uredno počešljani, rodno organizovani i opušteni uprkos izazovnim okolnostima međuzvjezdanog belaja.



Prošlo je, evo već, deset godina kako sam te upoznala. U "Zvjezdanim stazama" sve si učinio kako treba. Ostvario si zavidan balans hrabrosti i srkleta koji je bio neophodan za luminozan prikaz Džordža Kirka, oca i budućeg emotivnog tereta kapetana Džejms T. Kirka. Nekoliko minuta ekranskog vremena bilo je dovoljno da ustanovim kako si talentovan i fundamentalno optički prijemčiv. Ne prođe dan a da ti se jutrom ne zahvalim za Džejmsa Hanta u "Rush"-u. Čak si i potencijalnu parodičnu mansonsovku figuru u "Bad Times at the El Royale" učinio prijetećom i estetski ekstazivnom. Sa željom da ti valovi budu vazda potaman, Aime

20.12.2018.

Niko(kao)ti(n)

Da odmah raščistimo: ovaj post je na temu pušenje cigareta. Nije tema pušenje kao metafora za seksualnu aktivnost. To odmah da napomenem za ove opterećene, od kojih ja jedna nisam. Vink, vink.

Cigarete su loša navika, ne sporim. Nekoliko puta sam u javnosti prestajala pušiti. U tajnosti, nikada nisam prestala da pušim. Znam da debelo plaćam ovu svoju lošu naviku, monetarno i zdravstveno. Iz nekog razloga, što se više insistira na prestanku pušenja, zabranama i apelima, ja se sve manje pravim da prestajem.

Ova navika, pored kraćenja života i budžeta, dovodi me u mnoge neprilike. Sretna sam da putujem. Nekada na kraći a nekada na duži period. Dio mog pripremnog istraživanja prije odlaska na neku destinaciju je logistika pušenja. Gdje ću biti smještena? S obzirom da se više nigdje ne može pušiti, logično naredno pitanje je gdje ipak mogu pušiti? Kakvi su kulturološki stavovi prema ženama koje zapale cigaru? Da li se ignorišu, ružno gledaju, hapse ili kamenuju?

U Kolombu sam identifikovala logu na krovu zgrade. To je dovelo do svakodnevne borbe sa vranom koja me nije mogla smislit' a živjela je na tom krovu. Nadalje, javilo se izrazito poboljšanje kondicije uz kašljanje na konto stalnog penjanja.

U Kijevu sam umalo postala žrtva hipotermije, zbog identificiranja pušačke lokacije na balkonu hotela i ugodnoj temperaturi od -15.

U jednom selu u Azerbejdžanu sam umalo postala ljudska žrtva boljoj proljetnoj žetvi. Naime, smatrala sam da sam identifikovala skrovište gdje mogu zapaliti bez brige da će me neko vidjeti. Vjerovatno me ona vrana iz Kolomba ugledala i obavijestila lokalce. Prvo su obilazili lokaciju autima, a zatim su se počeli okupljati. Razišli su se samoinicijativno nakon što su ustanovili da od mene nema nafake i da žetvi pomoći neću.

Na Bledu sam, u nevjerovatnom podvigu atletske sposobnosti koje prethodno nisam bila svjesna, polu-visila sa francuskog balkona kako ne bi aktivirala protupožarni alarm.

Smrazavala sam se, kisnula i kuhala. Krila sam se i tajmirala pušačke podvige kako ne bi bila otkrivena. Garaže, krovovi, stepeništa, napuštene metro stanice, sumnjivi ugostiteljski objekti...neke su od lokacija koje sam prepoznala kao odgovarajuće. Ispoljila sam kvalitete smotane verzije Džejsona Borna u parodijskim podvizima. Radujem se novim pobjedama.

20.12.2018.

Nacionišljam

Mora da je pravo dobar osjećaj biti nacionalista. Iako ništa drugo do histerična narcisoidnost, nacionalisti biraju pravo široku aveniju za šetanje sopstvene guzice.

Po difoltu, nacionalisti se smatraju boljim od minimalno jedne grupe insana ako ne svih ostalih. Jal' se rodio/rodila, nacionalista smatra da je superioran. Ne mora učiti, ne mora raditi, ne mora zaslužiti poštovanje, dovoljno je da postoji i time je bolji od "drugih".

Nacionalista smatra da je dio dženetski prirodno modificirane grupacije na teritoriju gdje argumenti dolaze da plaču.

Nacionalista može biti vjernik ili ateista. Vjernik nacionalista će se smatrati selektovanim za reprezentaciju od Boga. Ateista će se smatrati premium proizvodom prirodne selekcije. Nacionalista može biti neobrazovan ili obrazovan. Neobrazovani nacionalista će se pozivati na mitove i epopeje. Obrazovani nacionalista će, k'o fol intrepretirati odnosno trabunjati nešto na temu genetike o kojoj nema pojma. Niti jedan savremeni genetičar se neće pozivati na genetske prednosti neke grupe, s obzirom da su takve teorije naučno neosnovane. Neki nakaradni matori biolog, eugenički podučavan poput Biljane Plavšić, hoće. Nacionalista može biti pasivno-agresivan ili aktivno-agresivan. Agresivan je svakako. Jer nacionalizam integrira ljutnju.

Nacionalista je ljut jer zna da kao individua ne predstavlja zgoditak za ovaj svijet. Duboki kompleksi i ugravirana nesigurnost ključaju ispod površine ili na površini. Nacionalisti je uvijek taj "drugi" kriv za sve što smatra da nije u redu. Za nacionalistu nema lične odgovornosti, etičkih ili moralnih opterećenja jer ne odgovara ni za šta. Čak je i kvalitet sopstvenog života metafizički prepisao na onog lošijeg "drugog".

Time se nacionalista svrstava u lošu osobu. Loša osoba čini loše stvari drugima. Loša osoba je lažov (poziva se na mitove i lažnu nauku), varalica (uzima a ne zaslužuje) i manipulator (ignorira činjenice i istinu) i krivi druge za sopstvene greške i nedostatke. Nacionalisti manjka mudrosti i iskrenosti koja uvijek uključuje samokritiku.

U najboljem slučaju: iritira. U najgorem: ubija.

08.12.2018.

Smoga naroda

Čuvena genetičarka Dina Grbavčić-Košević-Pofalić-Dvorić elokventno je pojasnila: "To je kao da kuhate đuveč. Sastojci su građani Sarajeva, a šerpa je kotlina."

Prve mutacije pojavile su se u januaru 2019. godine. 44-godišnjem Sarajliji je u novogodišnjoj noći narastao šesti prst na lijevoj ruci. "Đuskao sam uz Hari Mata Harija. Ne znam šta bi? Da li zbog Harijevih pm visokih tonova ili pm2.5 u zraku, osjetio sam intenzivno golicanje na lijevoj ruci. Pomislio sam da me svrbi dlan, zbog snažnog odliva gotovine u prethodnim danima na šišu i gotivu, ali sam prilikom češanja ustanovio izraslinu. Drugi srednji prst na sred' dlana. Sav uspravan i sa noktom. Hari je pjevao, pa niko nije čuo moj vrisak".

Tako je počelo. Već u narednim danima, pojava se omasovila. Hitna je bila puna mutirajućih pacijenata te je nakon sedam dana konstatacija, Hitna zatvorila vrata sa natpisom: "Ako dišete, u redu je". Direktor Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo izjavio je: "Naprosto nismo znali kako pomoći osobama sa trećom bradavicom osim dokumentovati event i objaviti na fejsbuku", šeretski namigujući trećim okom zlatskaste boje Miljacke.

Već u februaru, postaje sasvim normalno susretati sugrađane sa drugom jetrom na obrazu. Nakon karantine u trajanju od tri mjeseca, koju se uspostavila Svjetska zdravstvena organizacija, život se brzo vratio relativno normalnom stanju.

Uočene su prednosti i nedostaci novog stanja. Sarajlije, kontrolori leta sa tri oka, postali su najtraženiji na svjetskom tržištu rada. Odmah nakon, sarajevski programeri sa tri ruke ili sa nekoliko ekstra prstića postali su najbolji i najbrži na svijetu. Kinezi su plakali i bacali se sa nebodera. Sarajevski programeri izbacivali su sve aplikaciju za aplikacijom. Pojavila se i aplikacija koja je pratila sarajevske aplikacije. Fudbaleri sa tri noge, revizori sa okom na potiljku, policajci sa dva nosa, političari sa dva srca, dodik sa ljiljanom na čelu, lopovi sa dvije glave - jedna za identifikaciju a druga inkognito...Jedino je onom baksuznom englezu narasla srce na dlanu. Mi ostali smo se snašli.

28.07.2018.

2123

Mjesec je sinoć bio nestašan. Ušmink'o se, pa onda sav stidan, crvenih obraza čas je bio tu - čas nije.

Najduže pomračenje Mjeseca u ovom vijeku. Zemlja se našla između Sunca i Mjeseca te poremetila njihovo šmekanje i generalnu komunikaciju. Blokada je trajala 1 sat 42 minute i 57 sekundi. Mjesec je prošao kroz centar zemljine sjene, na najširoj tački.

Malo sunčeve svjetlosti je ipak došlo do Mjeseca. Jer, ne da se ni Sunce tek tako. Međutim, sunčeva svjetlost morala je prvo proći kroz našu atmosferu te smo, sebični kakvi smo, pokupili plavo svjetlo a Mjesecu ostavili crveno. Tako je mjesec sinoć bio crven odnosno rđavo crven. Rđav, zbog našeg lošeg utjecaja.

I Mars se prišlepao. Zemlja je prolazila između Sunca i Marsa, u procesu preticanja. 15 godina Mars nije bio tako blizu. Frajer će biti tu, u blizini, nekoliko sedmica.

Nekada su se ljudi bojali crvenog Mjeseca. Inke su ga pokušavale otjerati kopljima, u Mesopotamiji su krili vladara i čekali napad iz svemira dok su u Indiji pokrivali hranu i vodu od utjecaja lošeg Mjeseca. Međutim, ljudi su se bojali svega. Grmljavine, noći, loše probave.. Objektivno, ako živiš u pećini i bez probiotika, sve navedeno ti može dohakati.

Naredno pomračenje Mjeseca ove dužine biće tek 2123. godine. Pa, raja, počnimo jesti slatki krompir, bademe i brokule a odbacimo ćevape, pite i hamburgere. Pa da, za 105 godina, pijemo kafu prije izleta na opservatorij na Trebeviću.

26.07.2018.

Kad' je Brane bio Hamo

12.06.1992

„Brane, budi se. Čekaju te“. Budi me žena. S mukom se ustajem. Teška mi glava. Slavio sinoć jako. Bilo svega. U kući smo bili kod Hame balije. Njega Mile to jutro sa ćuprije niz Drinu pustio. Do Žepljaka - Mile voli reć'. Kod Hame svega našli. Im'o čak i rakije u podrumu. Hamina žena i kćerke nas služile pa smo se njima poslužili. Mene Mile natjer'o na najmlađu. Mog'o sam ja i puno više ali godina k'o moja ćerka, sa njom u školu išla, pa nisam. Treb'o sam. Odveo ih Sale u Vilinu. Tamo će ih pregazit'. Treb'o sam više dok je svježa. Balijka je ona, ni za šta drugo i nije. Potomak poturica. Kući kad' sam doš'o, Milka ljuta. Al' sam joj začepio usta Haminim zlatom i markama. Ništa više nije pitala.

Naša reda. Da se svetimo. Pesto godina su oni od nas živjeli. Zato i nemam ništa. Nisam im'o ništa. Ništa mi niko nije ostavio. Sad' imam bogami. Imam i auto, imam i maraka, imam i zlata, imam i mladih cura. Sad' je naše sve. Što i nije naše, jeste naše. Moje.

Milka kafu pristavi. Prođe mi kroz glavu Hamin lik, u menzi Terpentina, kako priča onaj vic. Kako ono ide vic...Ne mogu se sjetiti. Ali bio je smiješan.

11.06.1992.

Otac mi je govorio. Ja mu nisam vjerov'o. Nikada nisam gled'o na to ko je ko. Il' si dobar il' nisi. Budala. Otac se sjećao onog rata. Klaće oni nas opet. Tako je govorio. Boj'o se jer su mu djecu i ženu poklali četnici na ćupriji '43. Komšije, govorio je. Otac se ponovo oženio i djeci dao imena one pobijene djece. I moje ime je ime mog ubijenog polubrata. Hamdija. Hamo me zovu. Hamo me zove i Mile dok me gura po ulici. Znam šta me čeka. Hamdija, moj polubrat. Mislim na djecu i molim ga da njih makar ne diraju. Njih mi je najviše žao. Šta će biti sa mojom djevojčicom. Molim ga, a znam da ništa od toga. Ja sam kriv. Što sam se ovdje rodio. Što sam se ovdje ženio. Šta ih nisam zaštitio. Jutro je a sunce je već jako. Razlilo se po nebu k'o eksplozija. K'o da snima sve što se dešava ovdje na ćupriji. K'o da hoće da niko ne može reći: nisam vidio. Neko će vidjeti. Neko će se, od prijatelja, sažaliti kada me vide krvavog i izudaranog, u pidžami dok me Mile gura u smrt. Neko će pritrčati i reći: nemoj njega, on je dobar, nikome ništa nije loše uradio, loše riječi uputio, ružnog pogleda usmjerio. Brane stoji k'o ukopan. Ni riječi. A kako smo se nekada smijali.

Da li je ovo strah ili smrt? Ništa više ne osjećam. Ništa više ne vidim. Moja djeca.

12.06.2018.

Muka mi. Teška mi glava. Slavilo se sinoć jako. Mile pušten. Nakon, kako ono, dvije trećine odslužene kazne. Kaže Mile: Brane, banja su švedski zatvori. Više zelenila nego na Sjemeću. U Vilinoj opet staro društvo. Puno smo prošli zajedno. Sale najdeblji. Vidi se da je u politici. Mile sretan. Kaže: više zaradio kroz šemu sa advokatima nego da je kompjutor izmislio. Kaže: nisam radio od '92 godine a bogat čovjek. Žacnu me to malo. Ja sam opet mor'o na pos'o. Al' dobro, sad' je nekako stabilno. Mene sudstvo ne dira. Šta me imaju dirat'. Šta me ima Hag dirat'. Eno se sad' sva Evropa nadigla zbog terorista i muslimana. Branili mi Evropu ovdje od fundamentalista a oni nas hoće u zatvor. Bio sam oprezan. Nema ko da svjedoči. A nisam pretjerivo. Uzim'o sam što su mi dugovali za pesto godina turskog jarma. Sinu kažem da mi ljubi ruku svaki dan jer ne mora živjeti sa poturicama. On mi kaže da ih ima još. To je sada njegov pos'o.

Umoran sam. Spava mi se. Glava me boli k'o da je neko lomi. Uzeo sam neku Milkinu tabletu. Uh...boli...boli...

11.06.1992.

„Hamo, ustaj se, evo ih na vratima“. Kakav Hamo, ja sam Brane. „Šta ti je budalo“! Viče žena. Nepoznata mi i poznata. Davno sam je vidio. Hamina žena. Šta je ovo? Kakav je ovo san? Uzimam Haminu ženu za ramena da vidim je li stvarna. Jeste. Izbezumljena, prestrašena i stvarna. „Možemo li bježat' Hamo“? Što me zoveš Hamo ženska glavo, ja sam Brane. Ne shvata me. Kaže: poludio si. Kaže: šta ćemo sa djecom. Kaže hiljadu toga a ja ne znam...šta je ovo. Čujem razbijaju vrata. Čujem korake. Čujem svoje korake. Znam kako sam doš'o kod Hame prije dvadesetišest godina. Sjećam se. Mile me udara kundakom. Sjevnu. Padoh. Kaže: hajmo se kupat'. Na koljenima sam ispred Mile a i stojim pored njega. Molim Mileta: nemoj, zar me ne poznaš'. Molim i plačem na koljenima ispred Mileta, a i smijem se pored Mileta. Šta je ovo, kakva je ovo kazna? Izvuče me Mile iz kuće. Ja, onako, još u pidžami hodam čaršijom. Sramota me. Jel' svi ostali misle da sam balija Hamo? Kažem „Brane, zar ne vidiš da sam ja ti“!!! Ja se naljutim. Brane se naljuti. Kaže mi: poturica ne može ponovo u srbina. Udari me po nosu. K'o da gubim svijest. Guraju me, tuku me, viču: nećeš Hamo više šefovat'. Znam šta će se desiti. Sjećam se svega. Ubiće me Mile na ćupriji, k'o Hamu. Metkom u potiljak, k'o Hamu. Baciće me u Drinu, k'o Hamu. Pustit' do Žepljaka, k'o Hamu. Nisam ja balija, vičem. Ja sam Srbin ponosni. Moj djed je bio sa Dražom. Smije se Mile, smije se i mlađi Brane. Ne vjeruju mi. A kako će. Ne vjerujem ni ja.

Kaže Mile: stani! Znam šta će sada biti. Ubiće me. Nešto prelomi. Neka više završi. Eto jesam Hamo. Eto ubij jebem ti mater.

Ne bih trebao više ništa osjećati. Znam da je metak prošao kroz glavu. Znam da me Mile gurnuo u Drinu. Znam da me rijeka nosi. Al' osjetim svaki kamen, svaki brzac, osjetim ranu u glavi. Vječnost traje ova patnja. Jel' ovo pakao? Kamenje mi dere kožu. Davim se a znam da ne dišem. Turbine Bajine bašte mi melju kosti. Sve stade. Tonem na dno. Osjećam raspadanje. Osjećam nanose pijeska. Ribe me grizu. Malo po malo. Godinama gledam sa dna dok postajem dio nečega. Ničega. Osjetim svaki ugriz, osjećam svaki dio sebe dok nestaje. Mislim na sebe gore. Ovaj pakao mi se događa a znam da Brane živi i gore. Kako možeš Brane? Pitam se. Kako možeš živjeti dok se ja ovdje patim? Nisam sam. Gledaju me. Poznam ih. Nana Harisova, djete i žena Nedimova, Lejla iz firme, Senija iz trafike, Rafo...Oni su mirni. Njih više ništa ne boli. Gledaju me godinama. I noć i dan. Ne bi trebalo da me vide. Ne bi trebalo ništa da vide. A znam da me vide. Vrištim i jaučem. Danima. Mjesecima. Godinama. Niko me ne čuje. Ni turisti u čamcima. Ni ribolovci. Niko. Kako mogu? Kako mogu da se smiju i vesele dok sam ja prikovan za dno? Čujem Hamu u glavi: "E moj Brane, sjećaš li se kako smo se nekad' smijali".

13.06.2018.

„Brane, ustaj se“! Otvaram oči. Milka ljutito svlači prekrivač. „Kasniš, pijanduro“! Milka. Jesam li ja živ? „Budalo“! „Jesi živ al' k'o da nisi“. Trčim do wc-a. Do ogledala. Jesam, evo me Brane opet. Čitav, nepojeden, cijele glave. Brane, kojem je Mile pucao u glavu. Brane, koji se godinama raspadao na dnu jezera Perućac. Brane koji je bio Hamo. Brane, kojeg su gledale mrtve komšije bez prestanka i dan i noć, godinama. Evo, još ih vidim. Oči bez očiju. Još me gledaju. Znam da ću im se vratiti. Znam da me čekaju. Gore su te oči od metka, Drine i dna jezera Perućac. Te oči znaju sve. Mislio sam da nema svjedoka. Ima ih stotine.

08.09.2010.

Moja djeca. Otvorene mi oči a znam da nisu. Vidim svjetlo a znam da ne vidim. Nema boli. Ne osjećam. U magli sam 18 godina. U magli, ispod magle, ispod mulja. Perućac. Raj za ribolovce. Turisti godinama dolaze. Sunčaju se, jedu, brćkaju se nad mojim kostima. Tu sam stao. Nisam sam. Puno nas je. Da sam sam bilo bi previše. Al' nas je puno. Nana Harisova, djete i žena Nedimova, Lejla iz firme, Senija iz trafike, Rafo moj drug pola glave mu fali. Nad'o sam se da će me naći. Evo našli me. Ima li mi ko od mojih da im jave? Ima li mi djece? Da dođu na mezar da se pozdrave. Ima li mi brata? Mladi me neki otkopavaju i čiste. Mlada neka fina djeca. Neko rođen 1992. godine sada odrast'o. Sad' me, evo otkopavaju rođeni onda kada sam ja otiš'o. Rodili se i odrasli, srećom i božjom milosti. Nisam vjerov'o. Nisam vjerov'o dok me nije Mile odveo na most. Sad' vjerujem. Jer, evo živ sam samo oni to ne još ne znaju.

25.06.2017.

Seven Psychopaths...

...je najbolji film ikada. Odmah nakon Blade Runner-a. I Fearless-a. I Malog Bude. I Frequently Asked Questions About Time Travel. I Čudnih Dana. I Bajram bacola vama koji znate šta je Ramazan. I da baklava bude taman. Da ne bude, ono, presilna. Ali, ni preblaga. Jer u čemu je poenta onda.

03.11.2016.

Winter is coming...

...kaže Ned Stark i kalendar. Iako ima još 50-ak dana do zimine objave u službenim novinama, znamo mi da je tetka Zima krenula sa sjevera.

Tetka kad' dođe, ostane do aprila. Vazdan pegla, te obuci se, te popij vitamine, te stavi gas masku, te propuštaju ti te precijenjene čizme napravljene u Kini za male pare i maržom od 1000% sa džonovima pravljenim za industriju gipsa.

Mrznućemo se i gušiti istovremeno izbjegavajući kilograme snijega dok se obrušavaju sa krovova i terasa u formi lavine.

Biće tako zabavno.

Još jedna sezona Super Maria, a ništa se ne plaća.

Dodatni pozitivan momenat zime je da će napokon sve brade imati smisla. Godinama frajeri od 35 do 45 puštaju one guste mračne brade. Ne mislim na teističke brade. To je drugi par češljeva. Mislim da dobrovoljnu, stilsku odluku. Iako sam uvjerena da neko te ljude ucjenjuje. Ili da je neka opklada u pitanju.

Mada, kontam donekle. Ženama je na raspolaganju šminka da prikriju neke svoje nedostatke i istaknu atribute. Muškarci puste bradu. I prikriju lice. Tako likovi prosječnih faca postaju atraktivni na onaj mračni, šumski, drvosječni način.

Samo su oči vidljive te promatrači subjektu mogu stipulirati ono što žele. Neko vidi disciplinovanu osobu jer, valja čupavka održavati. Neko vidi samostalnu personu koju baš briga da li će ga ljudi prepoznati. Neko vidi osobu koja ne želi biti prepoznata, te je taj smog misterije i potencijalne opasnosti, privlači. Poput slatkog šapata obećanja da će te vezati u podrumu i oduzeti svu slobodu i hraniti tek toliko da se dostigne onih idealnih 55 kg.

Ja, ne kontam. Po mom mišljenju, brada je trebala biti modna konfuzija jedne sezone i hitro nestati kao što su nestali maskirni šalovi. Ovako, čini mi se kao kontinuirana Kviskoteka. Možda i uvod u rat klonova. Prije nekoliko dana, zatekla sam se u restoranu gdje je 6 od 7 muškaraca imalo ove obimne brade. Svaka čast na testosteronu ali mislim da je u pitanju priprema za nešto opasno.

Zima dolazi a grad je pun Starkova i Karstarkova. To miriše na dugu i hladu zimu.

A možda i ne. To je jedna od dobrih strana klimatskih promjena. A ima i ovaj jedan bradati, nije loš. Ima malo tibe pa kad' se počne smijati podsjeti me na Djeda Mraza ako ne bi bio djed.


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 04/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

o Aime Sati
Nepouzdan pripovjedač sa snažnim i pozitivnim emocijama prema kafi, brzoj hrani, filmovima i sarajevskoj žičari.

LOOKI
NERDIST
National Geographic

The Onion
The A.V. Club
BuzzFeed

MEJLOVANJE
aimesatiATyahoo.com





MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Vrag nosi Balmain
Hod po rubu
spagosmail
*A Lonely Road*
Priče o umoru
izlog jeftinih mladića
KRIMINAL U VLASTI
SOKO artTV
A paranoid schizophrenic walks into a bar...
Princ of Perversia
Gracias a la Vida
Osećanja. O. Sećanja.
Hey, hey, my, my R´n´R can never die
look little Alice, this isn't Wonderland
Strašan blog
Imagine.
burek
Lovac u žitu
Blog before time
INSPIRED BY INSPIRATION
fragmenti vremena u fragmentima elTango
The Dewd's
Nikad ne reci dvaput
hadzinica
Silent
Pisma
Backpacker
Pogresan korak
PonekadPomalo
Bojis li se mraka
U urbanoj sahari života
Nakane o Barbari
Strangers In The Night
RAHAT ĆOŠE
Fildžan viška
Rahat No More
Hikaje- mudrosti
Hej, curo detoksirana
Leteci Holandjanin
propali fudbaler
ПРОПУХ
Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
blob
District for the Movies
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Iskreno Vaša
AUTONOMNA POKRAJINA VIKENDICA
Corto Maltese
1108
više...

BROJAČ POSJETA
267347

Powered by Blogger.ba