I'm Jane Doe, bitch!

30.08.2016.

Uduomola sam se

Živjela sam u Italiji par godina. To ne znači da sam bila u Italiji. Obišla sam nekoliko gradova i Siciliju. Što je super, divno i krasno. Ali, išće bezobraznica još. Firenca mi je na pameti već duže vremena. Otimala se, ali dohakala sam joj. Bilo mi je baš krivo što se desio zemljotres i što su ljudi stradali. Dok sam ja laganom turbulencijom i sa paradajz sokom kovala nerealne planove svoje petodnevne posjete Toskani, ljude su izvlačili iz ruševina. Život sebično ide dalje. Krivicu sam potisnula u za to namijenjeni dio uma i bezobzirno nastavila.

Firenca je fokusirana na turiste. Svaki euro, dolar, funta, franak su bitni. Biće da je to razlog neosjetnog žalovanja Toskane, kako bi turisti opušteno trošili. Što i čine. Ima tu turističkog otpora otimačini ali, uštelili su se Italijani. Što ste bliži Duomo di Firenze, to skuplje plaćate piće, hranu, suvenire, zrak...

Al' znate šta, kada ugledate Duomo, odmah je ta Firenca i ojkanje i jojkanje o istoj, jasnija. Duomo ili Cattedrale di Santa Maria del Fiore građena je 140 godina. Vidi se tu svakojaka inspiracija različitih ljudi. Međutim, u toj šarolikosti nije šizofrena već savršeno uklopljen mozaik. Na Duomo trgu, čuje se samo žagor turista koji sumanuto kruže oko katedrale ili stoje u redu za ulaz. Beskrajnom redu koji čini da život nema smisla.

I zato nisam čekala. Ali sam ušla. Kako, to će se otkriti u serijalu postova o naučenim lekcijama na temu snalaženja u gomili i korupciji.

Duomo obiđen, ja patosirana. Nakon Duoma, red je na Galeriju Akademije i Davida. Prije toga, pojela sam najbolji sendvič ikad'. Uistinu. Stvarno. Fakat. Lampredotto. Što će reći, tripice. Lampredotto je pomogao prebroditi red ispred Galerije. Al' povrat na investiciju je izuzetan. Kip Davida je proračunato postavljen ispod kupole na dnu dugog hodnika. Možete ne kontati umjetnost i biti emotivni kreten ali, pogled na Davida će vam zaustaviti dah.

Mikelanđelo je dobro ovo otkucao. Kako sam stručno ocijenila. Detalji su nevjerovatni. Napetost je vidljiva po isklesanim venama. Vodići beskrajno objašnjavaju veličinu genitalija, kao da je to ultimativna enigma. Možda je Mikelanđelo kontao da će se ljudi prepasti i osjetiti ugroženim ukoliko budu izloženi metarskom penisu. Prebacujući seksualne frustracije obzervatora, David je lijep i impresivan i nekakav ranjiv da ti bude žao.

Naravno, sve što je izloženo u Galeriji Akademije vrijedi dobro vidjeti i zapamtiti. Međutim, nakon Davida ostatak Galerije je antiklimaks. Bi mi žao što se nikada nisam trudila u crtanju i slikanju. Pa i loš grafit da ostavim iza sebe. Znam!!! Nacrtaću zvrk pite. Kao umjetničku ekspresiju i kao podsjetnik šta sutra ručati.

29.08.2016.

Iracionalna geografija

Gledam National Geographic kanal. Da ne kažem, vazdan. Odala bi se kao ljenčuga. Kada su tajne u pitanju, biti ljenčuga i nije neki bezdan. Samo što mi stvara konfunziju. Jer, volim da je sve odrađeno a, ne volim da radim. Tako da se stalno tjeram na nešto. Džihad je to. Elem, gledam National Geographic. Svako malo, kanal izbaci novi reklamni spot k'o za sebe. National Geographic o National Geographicu u jednoj minuti. Sigurno ste upratili te njihove reklamne podvige. Mene ti promotivni spotovi emotivno smrve. K'o svi Spilbergovi filmovi zajedno. Svega tu bude. Ljudi koji prate galaksije, idu u dubine okeana, putuju na vrh Everesta, druže se sa delfinima, skaču, lete, plove, voze....Sve nekako hrabro i sve nekako lijepo. Obično ubace estetski prijemčive prikaze planina, mora, šume, metropolisa, svemira i itd. Ja se primim k'o potpuni blento. I skroz se rastužim. To ti je takva reklama - ne živiš život pa ćemo ti ga mi pokazati. I ovo što ga živiš, nemaš pojma gdje živiš - mi ćemo ti pokazati. A i ovo što živiš i znaš gdje živiš, nemaš pojma šta je ispod a šta iznad - mi ćemo ti pokazati. Tačno me minutni klip National Geographica porazi u smislu kvalitete i preostale kvantitete moga postojanja i ubaci u turbo egzistencijalnu krizu od koje se ja onda oporavljam gledajući horor i sf filmove i peglajući vas. Dakle, u mom slučaju ovi promotivni klipovi mi eleminišu National Geographic za neko vrijeme, dok ne zaboravim. U mom slučaju je to anti-reklama. Znam da propuštam svašta nešto, nemoj me jebavat' sad' zbog toga. Sreća pa me pamćenje ne služi. I onda, sve ponovo. National Geographic, reklama, pa što bola', downloaduj film, gledaj film, National Geographic. Šta da vam kažem, nikad' nije dosadno.

24.08.2016.

Dze smo, sta smo

Nekada sam mislila da smo svi pravi posebni. Svako od nas da je pahuljasta jedinica kristaliziranih specijalnosti. Mislila sam da smo svi rodjeni dobri dok nas ne pokvare slomljena srca i raznovrsna odbijanja. Mislila sam da svi nad glavom nohamo dugu pa da nam samo bijes ne da da vidimo cup zlata tu ispred nosa. Medjutim, sada vise to ne mislim. Sada sam vise na onoj strani smatranja da smo pravo najebali sa ovim razumom. Znamo da smo evolucijski komad dijela zrna pijeska i da cemo, uglavnom, uciniti nista od znacaja. Nekako smo svi isti u tom bivanju komada dijela zrna. Meni je to ok. Nemam ja nista protiv ni privremenosti ni kratkorocnosti ni bivanju komada dijela zrna. Ne znam kako ljudima nije muka od upiranja da dokazu svoju posebnost a nidze je. Nisi poseban/posebna, nisam posebna, niko nije poseban. Pita me haverka neki dan: jel' Arhimed grcki bog? I on je zaboravljen. Prema tome, opusteno u anonimnost.

24.08.2016.

Krenula...

...ja u Italiju. Kad' ono zemljotres. Mora da je Italija cula da dolazim pa se pocela tresti od straha. Bilo bi najbolje da me iskulira.

22.08.2016.

#jebeš#nostalgiju

Ne shvatam zašto ljudi žale za prošlosti. Od bijesa i od ljubavi se može nešto i dobiti ali, od nostalgije baš ništa. Ne shvatam žaljenje za vremenom bez mobitela, laptopa, interneta, 3d-a i itd. Posebno ne shvatam žaljenje za prošlim vremenom u kojem žalovatelj nije egzistirao. Na primjer,žaljenje za jednostavnijim životom u nezagađenoj prirodi. Život je možda bio jednostavniji ali je sigurno bio kraći. Život u prošlosti je također značio kopanje golim rukama ili nezgrapnim alatkama, nepostojanje vodovoda i kanalizacije (za razliku od današnjeg nedostatnog istog), počeste susrete sa kolerom i poneke sa kugom. A da ne pričam o sifilisu.

Ne kontam ni nostalgiju za mladosti. Jeste, bila sam gipkija. Međutim, bila sam i strašan kokuz. Jeste, cijeli život je bio ispred mene. Ali, istovremeno i nije zbog izuzetne ograničenosti kontanja.

Nema razloga za nostalgijom ako se zna da nikada nije kasno za reći drogi da.

21.08.2016.

Pa(r)eto princip

Ima jedan zgodan princip, Pareto se zove. Kaže da je 80% rezultata posljedica 20% sredstava. Ta sredstva mogu biti raznovrsna, od kapitala do čekića.

Dakle, princip nam kaže da je 80% sranja rezultat 20% šupaka. Zaista, kada malo razmislite, sigurno u svom okruženju prepoznajete 20% onih čiji vas očekivani šupkolizam nikada neće iznevjeriti. Ako podbacite u brojanju, žao mi je, dodajte sebe.

Međutim, kako nas je Game of Thrones a ne sopstveno životno iskustvo naučilo, šupkolizam nema jasnih granica. Kod 80% deklarisanih nešupaka, princip nam kaže, samo je 20% nešupačkih namjera. Dakle, 80% nešupačkog nije rezultat dobrog i finog, već neuspjele realizacije 80% iskrenih namjera.

Istovremeno, kod 20% deklarisanih i općepoznatih šupaka, primjenom principa 80/20, 20% je šupačkih namjera. Dakle, identifikovani šupci u stvari imaju 80% dobrih namjera, puno više od nešupaka. Međutim, izuzetno su efikasni u realizaciji 20% šupačkog.

Statistički, 80% dobrog u svijetu rezultat je neiskrenosti, lijenosti i nesposobnosti dominantno lošeg. Statistički, svi smo mi šupci. Statistički, statistika je šupak.

23.05.2016.

O vodi i običajima

Sreća pa su fekalije svježe. Nije da ne vodimo računa. DAS MILJACKA

23.05.2016.

Šta bi Rambo kaz'o na ovo:

23.05.2016.

Igra R.R. Martina i HBO sa pameću i parama

#GOT#HOLDTHEDOOR#IMA#IZAĆ'

17.04.2016.

Songkran je...

...proslava nove godine. U Tajlandu. U aprilu. Njima nova godina počinje 13. aprila. Ostali neka se slikaju. Slikala sam se i ja. Na Songkranu. Dobar je to dernek bio. Ne vjerujem da će se pričati. Bilo bi zatvora. Bankoške mahale pune ljudi. Bilo je i puno stranaca, uglavnom šokiranih faca. Običaj je da se ljudi međusobom zalijevaju vodom. Ne znam baš kako je ovaj običaj evolvirao. Vjerovatno je originalni običaj bio oprati ruke ili nešto tako jednostavno, a onda ljudi k'o ljudi od toga napravili belaj. Nije to zalijevanje ono malo, neko pospe čašu vode za tobom. Ljudi su nosili vodene topove. Američki turisti su se dali prepoznati jer su imali najveće vodene mašinke. Pa ti ne stereotipuj. Svi plešu, mokri, alkoholizirani i seksualizirani. Neki su se i seksali. Onako, pred svima. Muško-žensko, žensko-žensko, muško-muško, muško-žensko-muško, transgender-muško-žensko, transgender-transgender... Moj bošnjački moralni kompas je imao nekoliko napada histerije u sukobu sa mojim brižljivo njegovanim "bez osuda" stavom. Lično, stigla sam se i zaljubiti i odljubiti te sam otišla sa derneka mokra k'o popišana. Sutradan sam otišla u jedan budistički hram, da vidim. Jedan budistički monah me zalio po faci. Okrenula sam se kako ne treba valjda. Kaže on meni - ovo je blagoslov. Kažem ja njemu - ovo je voda u facu.


Noviji postovi | Stariji postovi