Aime Sati

I'm Jane Doe, bitch!

26.07.2018.

Kad' je Brane bio Hamo

12.06.1992

„Brane, budi se. Čekaju te“. Budi me žena. S mukom se ustajem. Teška mi glava. Slavio sinoć jako. Bilo svega. U kući smo bili kod Hame balije. Njega Mile to jutro sa ćuprije niz Drinu pustio. Do Žepljaka - Mile voli reć'. Kod Hame svega našli. Im'o čak i rakije u podrumu. Hamina žena i kćerke nas služile pa smo se njima poslužili. Mene Mile natjer'o na najmlađu. Mog'o sam ja i puno više ali godina k'o moja ćerka, sa njom u školu išla, pa nisam. Treb'o sam. Odveo ih Sale u Vilinu. Tamo će ih pregazit'. Treb'o sam više dok je svježa. Balijka je ona, ni za šta drugo i nije. Potomak poturica. Kući kad' sam doš'o, Milka ljuta. Al' sam joj začepio usta Haminim zlatom i markama. Ništa više nije pitala.

Naša reda. Da se svetimo. Pesto godina su oni od nas živjeli. Zato i nemam ništa. Nisam im'o ništa. Ništa mi niko nije ostavio. Sad' imam bogami. Imam i auto, imam i maraka, imam i zlata, imam i mladih cura. Sad' je naše sve. Što i nije naše, jeste naše. Moje.

Milka kafu pristavi. Prođe mi kroz glavu Hamin lik, u menzi Terpentina, kako priča onaj vic. Kako ono ide vic...Ne mogu se sjetiti. Ali bio je smiješan.

11.06.1992.

Otac mi je govorio. Ja mu nisam vjerov'o. Nikada nisam gled'o na to ko je ko. Il' si dobar il' nisi. Budala. Otac se sjećao onog rata. Klaće oni nas opet. Tako je govorio. Boj'o se jer su mu djecu i ženu poklali četnici na ćupriji '43. Komšije, govorio je. Otac se ponovo oženio i djeci dao imena one pobijene djece. I moje ime je ime mog ubijenog polubrata. Hamdija. Hamo me zovu. Hamo me zove i Mile dok me gura po ulici. Znam šta me čeka. Hamdija, moj polubrat. Mislim na djecu i molim ga da njih makar ne diraju. Njih mi je najviše žao. Šta će biti sa mojom djevojčicom. Molim ga, a znam da ništa od toga. Ja sam kriv. Što sam se ovdje rodio. Što sam se ovdje ženio. Šta ih nisam zaštitio. Jutro je a sunce je već jako. Razlilo se po nebu k'o eksplozija. K'o da snima sve što se dešava ovdje na ćupriji. K'o da hoće da niko ne može reći: nisam vidio. Neko će vidjeti. Neko će se, od prijatelja, sažaliti kada me vide krvavog i izudaranog, u pidžami dok me Mile gura u smrt. Neko će pritrčati i reći: nemoj njega, on je dobar, nikome ništa nije loše uradio, loše riječi uputio, ružnog pogleda usmjerio. Brane stoji k'o ukopan. Ni riječi. A kako smo se nekada smijali.

Da li je ovo strah ili smrt? Ništa više ne osjećam. Ništa više ne vidim. Moja djeca.

12.06.2018.

Muka mi. Teška mi glava. Slavilo se sinoć jako. Mile pušten. Nakon, kako ono, dvije trećine odslužene kazne. Kaže Mile: Brane, banja su švedski zatvori. Više zelenila nego na Sjemeću. U Vilinoj opet staro društvo. Puno smo prošli zajedno. Sale najdeblji. Vidi se da je u politici. Mile sretan. Kaže: više zaradio kroz šemu sa advokatima nego da je kompjutor izmislio. Kaže: nisam radio od '92 godine a bogat čovjek. Žacnu me to malo. Ja sam opet mor'o na pos'o. Al' dobro, sad' je nekako stabilno. Mene sudstvo ne dira. Šta me imaju dirat'. Šta me ima Hag dirat'. Eno se sad' sva Evropa nadigla zbog terorista i muslimana. Branili mi Evropu ovdje od fundamentalista a oni nas hoće u zatvor. Bio sam oprezan. Nema ko da svjedoči. A nisam pretjerivo. Uzim'o sam što su mi dugovali za pesto godina turskog jarma. Sinu kažem da mi ljubi ruku svaki dan jer ne mora živjeti sa poturicama. On mi kaže da ih ima još. To je sada njegov pos'o.

Umoran sam. Spava mi se. Glava me boli k'o da je neko lomi. Uzeo sam neku Milkinu tabletu. Uh...boli...boli...

11.06.1992.

„Hamo, ustaj se, evo ih na vratima“. Kakav Hamo, ja sam Brane. „Šta ti je budalo“! Viče žena. Nepoznata mi i poznata. Davno sam je vidio. Hamina žena. Šta je ovo? Kakav je ovo san? Uzimam Haminu ženu za ramena da vidim je li stvarna. Jeste. Izbezumljena, prestrašena i stvarna. „Možemo li bježat' Hamo“? Što me zoveš Hamo ženska glavo, ja sam Brane. Ne shvata me. Kaže: poludio si. Kaže: šta ćemo sa djecom. Kaže hiljadu toga a ja ne znam...šta je ovo. Čujem razbijaju vrata. Čujem korake. Čujem svoje korake. Znam kako sam doš'o kod Hame prije dvadesetišest godina. Sjećam se. Mile me udara kundakom. Sjevnu. Padoh. Kaže: hajmo se kupat'. Na koljenima sam ispred Mile a i stojim pored njega. Molim Mileta: nemoj, zar me ne poznaš'. Molim i plačem na koljenima ispred Mileta, a i smijem se pored Mileta. Šta je ovo, kakva je ovo kazna? Izvuče me Mile iz kuće. Ja, onako, još u pidžami hodam čaršijom. Sramota me. Jel' svi ostali misle da sam balija Hamo? Kažem „Brane, zar ne vidiš da sam ja ti“!!! Ja se naljutim. Brane se naljuti. Kaže mi: poturica ne može ponovo u srbina. Udari me po nosu. K'o da gubim svijest. Guraju me, tuku me, viču: nećeš Hamo više šefovat'. Znam šta će se desiti. Sjećam se svega. Ubiće me Mile na ćupriji, k'o Hamu. Metkom u potiljak, k'o Hamu. Baciće me u Drinu, k'o Hamu. Pustit' do Žepljaka, k'o Hamu. Nisam ja balija, vičem. Ja sam Srbin ponosni. Moj djed je bio sa Dražom. Smije se Mile, smije se i mlađi Brane. Ne vjeruju mi. A kako će. Ne vjerujem ni ja.

Kaže Mile: stani! Znam šta će sada biti. Ubiće me. Nešto prelomi. Neka više završi. Eto jesam Hamo. Eto ubij jebem ti mater.

Ne bih trebao više ništa osjećati. Znam da je metak prošao kroz glavu. Znam da me Mile gurnuo u Drinu. Znam da me rijeka nosi. Al' osjetim svaki kamen, svaki brzac, osjetim ranu u glavi. Vječnost traje ova patnja. Jel' ovo pakao? Kamenje mi dere kožu. Davim se a znam da ne dišem. Turbine Bajine bašte mi melju kosti. Sve stade. Tonem na dno. Osjećam raspadanje. Osjećam nanose pijeska. Ribe me grizu. Malo po malo. Godinama gledam sa dna dok postajem dio nečega. Ničega. Osjetim svaki ugriz, osjećam svaki dio sebe dok nestaje. Mislim na sebe gore. Ovaj pakao mi se događa a znam da Brane živi i gore. Kako možeš Brane? Pitam se. Kako možeš živjeti dok se ja ovdje patim? Nisam sam. Gledaju me. Poznam ih. Nana Harisova, djete i žena Nedimova, Lejla iz firme, Senija iz trafike, Rafo...Oni su mirni. Njih više ništa ne boli. Gledaju me godinama. I noć i dan. Ne bi trebalo da me vide. Ne bi trebalo ništa da vide. A znam da me vide. Vrištim i jaučem. Danima. Mjesecima. Godinama. Niko me ne čuje. Ni turisti u čamcima. Ni ribolovci. Niko. Kako mogu? Kako mogu da se smiju i vesele dok sam ja prikovan za dno? Čujem Hamu u glavi: "E moj Brane, sjećaš li se kako smo se nekad' smijali".

13.06.2018.

„Brane, ustaj se“! Otvaram oči. Milka ljutito svlači prekrivač. „Kasniš, pijanduro“! Milka. Jesam li ja živ? „Budalo“! „Jesi živ al' k'o da nisi“. Trčim do wc-a. Do ogledala. Jesam, evo me Brane opet. Čitav, nepojeden, cijele glave. Brane, kojem je Mile pucao u glavu. Brane, koji se godinama raspadao na dnu jezera Perućac. Brane koji je bio Hamo. Brane, kojeg su gledale mrtve komšije bez prestanka i dan i noć, godinama. Evo, još ih vidim. Oči bez očiju. Još me gledaju. Znam da ću im se vratiti. Znam da me čekaju. Gore su te oči od metka, Drine i dna jezera Perućac. Te oči znaju sve. Mislio sam da nema svjedoka. Ima ih stotine.

08.09.2010.

Moja djeca. Otvorene mi oči a znam da nisu. Vidim svjetlo a znam da ne vidim. Nema boli. Ne osjećam. U magli sam 18 godina. U magli, ispod magle, ispod mulja. Perućac. Raj za ribolovce. Turisti godinama dolaze. Sunčaju se, jedu, brćkaju se nad mojim kostima. Tu sam stao. Nisam sam. Puno nas je. Da sam sam bilo bi previše. Al' nas je puno. Nana Harisova, djete i žena Nedimova, Lejla iz firme, Senija iz trafike, Rafo moj drug pola glave mu fali. Nad'o sam se da će me naći. Evo našli me. Ima li mi ko od mojih da im jave? Ima li mi djece? Da dođu na mezar da se pozdrave. Ima li mi brata? Mladi me neki otkopavaju i čiste. Mlada neka fina djeca. Neko rođen 1992. godine sada odrast'o. Sad' me, evo otkopavaju rođeni onda kada sam ja otiš'o. Rodili se i odrasli, srećom i božjom milosti. Nisam vjerov'o. Nisam vjerov'o dok me nije Mile odveo na most. Sad' vjerujem. Jer, evo živ sam samo oni to ne još ne znaju.

<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

o Aime Sati
Nepouzdan pripovjedač sa snažnim i pozitivnim emocijama prema kafi, brzoj hrani, filmovima i sarajevskoj žičari.

LOOKI
NERDIST
National Geographic

The Onion
The A.V. Club
BuzzFeed

MEJLOVANJE
aimesatiATyahoo.com





MOJI FAVORITI
Simple things
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Hod po rubu
Imagine.
Strangers In The Night
look little Alice, this isn't Wonderland
Vrag nosi Balmain
spagosmail
KRIMINAL U VLASTI
Princ of Perversia
Priče o umoru
A paranoid schizophrenic walks into a bar...
Inertia
Gracias a la Vida
Lovac u žitu
Osećanja. O. Sećanja.
burek
Hey, hey, my, my R´n´R can never die
hadzinica
San o jednoj ženi
fragmenti vremena u fragmentima elTango
Blog before time
Leteci Holandjanin
Trijumf Istine
INSPIRED BY INSPIRATION
Bojis li se mraka
Fildžan viška
U urbanoj sahari života
propali fudbaler
Rahat No More
Nikad ne reci dvaput
mentalne kontemplacije aspergerke.
PonekadPomalo
ПРОПУХ
Budan u snovima vs. sanjar na javi
Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
blob
izlog jeftinih mladića
tu gde noći si mi krala
District for the Movies
pig from spejs
poligraf
Mjesečevi Prsti
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Silent
Iskreno Vaša
*A Lonely Road*
The Dewd's
I Love To Be Hugged
AUTONOMNA POKRAJINA VIKENDICA
više...

BROJAČ POSJETA
232777

Powered by Blogger.ba