I'm Jane Doe, bitch!

20.10.2016.

Vozi Miško

Mislim da su lični automobili najveća mehanizacijska, civilizacijska greška. Veća čak i od tenka. Kao vrsta, mislim da smo nesposobni za vožnju. Gubimo koncentraciju. Uvjereni smo da trebamo raditi još nešto dok vozimo. Jer je vožnja kao vožnja, u smislu transporta od tačke a. to tačke b. gubitak kao vremena. Mislimo da smo pametniji nego što jesmo pa da možemo, kako se ono kaže, multitaskirati. Slušamo muziku i pamtimo tekstove. Zivkamo i odgovaramo na pozive.

Voziti je jedna od najvećih odgovornosti koju će iko ikada od nas imati. Vozimo, u prosjeku, 1.5 tonu čelika 50 km na sat. Kad' smo fini. Kad' nismo, što je često, prekucamo. Pravo volimo upravljati tom 1.5 tonom jednom rukom. Jer mi to možemo, jer mi smo umna i refleksna sila.

Neki se još i trkaju. Ej, ba. Trkaju se u toj jednoj i pol toni. Ono kao iskazuju neku svoju spretnost i muževnost kroz preticanje, brzinu i riskiranje.

Logika je čista da je svaki nepotrebni rizik, kao što je npr. prekomjerna brzina u vožnji, dokaz gluposti. Rizikuje se sopstveni život i život drugih ljudi radi baš ničega. Ovi juniorski hazarderi, kao i malo stariji, reći će da je u tome poenta. Preuzimanje rizika ni zbog čega. Samo eto, što se hrabro. Ovakvo tumačenje postupaka je vrlo neinteligentan način pravdanja neinteligencije. Ako se nekome biva Lewis Hamiltonom, onda neka se sportski zada. Al' to je onda već pos'o.

Nismo svjesni da, za volanom, postajemo oružje. Jedan milion je registrovanih vozila u BiH. To je oružana sila.

Pored toga što smo neposredan rizik za volanom, parkiramo se gdje nama odgovara, a ne gdje bi trebali. Stotinu godina zagađujemo zrak, iz godine u godinu jače, bolje, seksije.

Putevi, ceste, autoputevi su živćano Galipolje i kontinuirani belaj.

Zabranila bih lične automobile, bez problema. Za prevoz ljudi, sasvim je dovoljan javni transport i organizovani prevoz putnika. Imalo bi se više love, puno manje mrtvih i ranjenih, efikasniji sistem opskrbe, manje zagađenosti a ovi silni parkinzi bi imali drugačiju, korisniju namjenu. GRAS bi napokon bio profitabilan. Valjda.

20.10.2016.

40 is the new 1976

Slavim rođendan od 13-og septembra, pa se zato tek sada javljam. 37 dana i noći u magli alkohola i filmskih maratona. Plan mi je dobaciti do 40. Jedan dan za jednu godinu. I drago mi, a i nije mi drago. Zbog alkohola. Zbog filmskih maratona. Zbog 40. Drago mi je, jer vrijeme uči kontanju. Pa se sve nekako složi. Ne, nužno, u neku lijepu sliku. Al' se složi.

Znaš šta znaš, a šta ne znaš. Znaš šta možeš, a šta ne možeš. Znaš šta voliš, a šta ne voliš. I vidiš ono ogromno sivo more između. Djeluje prijeteće, a nije. To vam je sivo more otkrivanja i učenja, ako niste uvidjeli suptilnu metaforu. I tekile i kafe.

Koliko-toliko je otkomplikovano u glavi a, ima se još dosta toga za vidjeti, pojesti, popiti i tako to. Otkomplikovano je u glavi, skontala sam, jer ne jašu hormoni bukefale neko vrijeme pa se mozak odmorio i neuroni produktivnije komuniciraju. Ne vrište više. Mali prozor do menopauze. Kada hormoni počinju plakati.

Nije mi drago jer je pola puta već pređeno. Prosječan životni vijek u BiH je oko 75 godina. Dakle, manje od pola puta, sve sporijim korakom. I to ako me kakav auto ne pokupi ili mi neki balkon ne padne na glavu, samo su neke opcije od mnogih.

Potrebno nam je puno vremena da naučimo osnovne stvari. Prođu godine dok se prohoda, progovori, nauči čitati i pisati. Pa onda godine dok se složi ličnost. Pa onda još godine u nekakvim beskorisnim ljubavnim agonijama. U najboljim okolnostima, čovjek može dobaciti do dekade relativnog rahatluka. Biću slobodna da odredim da je to dekada između 40 i 50 godina. Imam razloga za slavlje.