1515

Jedva sam se probudila jutros. Naravno, kasno sam se probudila sto je dovelo do kvrgave situacije moguceg kasnjenja na posao. Nije to, neka sad, rijetka situacija. Spas trazim u taksiju, iako laganim hodom, na posao mogu doci za 15 min. Trazenje spasa u taksiju se cesto zakomplikuje. Kada vam najvise trebaju, nestanu sa lica Sarajeva. Jos kad’ im kazem destinaciju pa skontaju da ce nabrat’ dvije marke, uhhh taj pogled, taj ton ledi krv u zilama. Al’ eto, nije problem, i cekacu i mahacu i istrpicu, samo lijenosti da ugodim. Ono sto jeste problem – kada se taksista navije onako na sabahu. Vec godinama ne sjedim na prednjem sjedistu, nemam pojma zasto-nekako mi treba prostora. Znaci, on prica (tri puta u zvotu mi se desilo da taksista bude ona, a jednom od tih prilika sam bila prinudjena gledati slike kcerke i unucica koji su u Njemackoj), ja jos budna nisam, on obavezno razvali pricu, nicim izazvano, o stanju na putevima, o nekom novom zakonu, o cijenama, o PDV-u, o tome kako su svi papci. Stigne i sta priputitat’: gdje radim, za koliko para, imam li momka….pa udjeli koji savjet. Ako je, kojim slucajem, kakva guzva, omakne se tu i storija o njegovom romanticnom zivotu, zeni, ljubavnici. A ja, uglavnom, niti sta cujem a skoro, niti sta vidim. Uglavnom neke Seke, Brace, Ace, Mace arlaucu narodnjake, kolege taksisti se svadjaju i medjusobno se provaljuju – radio vristi. Nema efikasnijih pricalica na svijetu od nasih taksista. Zavisno od karaktera, stignu te i ispeglat’ i ohrabrit’ i osudit’ i naruzit’. I mama i tata i brat i sestra i tetka i blizi i daleki rodjaci i peglativne komsije…sve u jednom.
Malo previse price a malo previse rano. Valja mi se odlijeniti i vise hodati.

6 komentara

Komentariši