I'm Jane Doe, bitch!

31.08.2016.

Amore

Vrlo je teško napisati ovaj post. Nisam dobra u emotivnim ekspresijama. S druge strane, baš imam potrebu podijeliti sa vama ovaj cunami međuljudske konekcije.

Upoznala sam čovjeka svog života. Paki mu je nadimak. Upoznali smo se preko naše zajedničke prijateljice, inače njegove mame. Ima tri godine.

Inženjerski je nastrojen, spretan sa rasklapanjem i sklapanjem kolica, izuzetno motorički osposobljen i pozitivno nastrojen prema okolini i svijetu generalno. Plače samo kada svi drugi načini komunikacije propadnu. U prosjeku, jednom u 5 dana. Odmah smo kliknuli. Prilikom rastanka, bila sam spremna na kidnapovanje. Obećali smo jednom drugom da ćemo ostati u kontaktu.

Što vam ovo pričam. Nekada sam vam pisala da sam jednostavno preskočena sa maternjim instiktom. Nisam nikada osjetila potrebu da imam djecu. Tokom druženja sa Pakijem, shvatila sam zašto. Onako iskreno. Čuvala sam to dijete k'o medvjedica. Ako bi pao, ubandačila bih se od straha. Ako bi ga zabolio stomak, odmah bi iskala doktora. Ako bi se Paki iz bilo kojeg razloga rastužio, bila bih zrela za prozaka. Sve što je Paki doživljavao, ja sam preživljavala. Naravno, svjesna sam iracionalne reakcije i kontam kako mama i tata tog prodidži-vunderkinda-najboljegdjetetanasvijetu ostaju normalni!!!???

Gledam Pakija i kontam: tebi se ne može i ne smije nikada ništa loše desiti. Ti se nikada nećeš razboliti. Ti ćeš živjeti vječno. Tebi nikada niko neće slomiti srce. Nikada te niko neće zajebati. Nikada nećeš biti u ratu. Nikada nećeš doživjeti bilo šta loše. Nikada nećeš nikome drugom učiniti ništa loše. Ti ćeš biti prvo ljudsko biće koje će biti kung-fu genijalni dobročiniteljski besmrtnik. Jer ne može biti drugačije. Ako bi bilo drugačije, onda ništa nema smisla.

To je moja reakcija na dijete. S obzirom da najmanje jedan od četri elementa kung-fu gencijalca dobročinitelja besmrtnika nije izvodiv, roditeljstvo bi me poništilo kao antimaterija materiju. Osoba sa imalo osjećaja odgovornosti za druge mora biti heroj da se odluči praviti ili usvojiti djecu. To je ultimativna hrabrost. A ja je nemam. Jebi ga. Al' zato imam kiler internacionalnu kolekciju čaša iz preko 50 kafana i zbirku stripova za upiš. I sebe odgajati je veliki posao.

31.08.2016.

Ufffffizi

Nakon prvog dana kulturne egzaltacije i noćnog lumpovanja, drugog dana Firence sam se sva mamurna i dehidrirana uputila u Uffizi Muzej. Kao potpunom pojmanemamcu, svaka slika i svaki kip su me oduševili. Da Vinči, Mikelanđelo, Botičeli...šta da vam kažem, u momentu bude i previše.

Prvo gledaš, pa čitaš šta gledaš, pa kontaš jel'ti se sviđa ili ne, pa ponovo gledaš. U svom tom gledanju i čitanju, postaješ žedan i gladan i piški ti se i hoćeš da prilegneš. Pa onda slikaš, pa kontaš što slikaš slike, pa kontaš da imaš na internetu sve slike, pa kontaš budalo jedna gledaj a ne slikaj. Onda donosiš neke zaključke. I tako to.

Ono što brzo postane jasno a ja, na primjer, nikada nisam razmišljala o tome je da su slike u stvari bile neki PR alat. Kao najjasniji medij, crkva i bogati su naručivali slike da informišu nepismene ili da se pohvale nečim. Npr. napokon se udala ili dobio sam sina ili ovako su Isusa...

Pored svih italijanskih genija, meni su se najviše dopale slike holandskog umjetnika Gerrit van Honthorst-a kojeg su zvali Gherardo delle Notti. Šema svjetla i tame njegovih slika baš maze potisnutog psihopatu. Ima neke fantastike i nekog horora u njegovima slikama, dva meni najdraža žanra.

Nakon Uffizi estetsko-emotivnog tobogana, otišla sam do Ponte Vecchio iliti Starog mosta. Dakle, prva asocijacija mi je most u Volantisu iz Game of Thrones. Samo sa modernijim fasadama. Prilikom stupanja na sam most, bila sam zapahnuta mirisom love. Već tradicionalno, na Starom mostu su draguljarnice, zlatare ili šta već. Originalno, tu su bili mesari. Tu dolaze kešom opterećeni ljudi da kupe zaručnički prsten ili pozlaćenu pertlu, šta ja znam.

Iznad tih drangulija je prolaz čiju je izgradnju naručila porodica Mediči kako bi se bez rizika prebacivali iz jedne palate u drugu. Pametno, za vrjeme luka i strijele.

I na ovom mostu, kao i na men' se čini svakom drugom, su počeli kačiti one ljubavne katance pa je zaljubljena pičuladija opteretila konstrukciju. Naravno, u neka doba su pobacani ali vidim da ih je ponovo pozamašan broj. Ne može se opštinom protiv hormona.

Nakon Starog mosta, malo sam lutala. U Firenci se ne možeš izgubiti, sve i da hoćeš. Na nogu je nekako sve. Ali se može šetati i da bude lijepo. Lijepa je Firenca. U nekom pozitivno-romantičnom stilu. Namjerna je to kreacija finih umova, što je vrlo brzo potpuno jasno. Malo ašikuješ sa istorijom, malo sa izuzetnim kreacijama, malo sa torbama i cipelama, sa sendivičima i kapućinima, sa policijacima. Onda se vratiš, sav izašikovan, davinčovan i poletan. Lijepa je Firenca.

30.08.2016.

Uduomola sam se

Živjela sam u Italiji par godina. To ne znači da sam bila u Italiji. Obišla sam nekoliko gradova i Siciliju. Što je super, divno i krasno. Ali, išće bezobraznica još. Firenca mi je na pameti već duže vremena. Otimala se, ali dohakala sam joj. Bilo mi je baš krivo što se desio zemljotres i što su ljudi stradali. Dok sam ja laganom turbulencijom i sa paradajz sokom kovala nerealne planove svoje petodnevne posjete Toskani, ljude su izvlačili iz ruševina. Život sebično ide dalje. Krivicu sam potisnula u za to namijenjeni dio uma i bezobzirno nastavila.

Firenca je fokusirana na turiste. Svaki euro, dolar, funta, franak su bitni. Biće da je to razlog neosjetnog žalovanja Toskane, kako bi turisti opušteno trošili. Što i čine. Ima tu turističkog otpora otimačini ali, uštelili su se Italijani. Što ste bliži Duomo di Firenze, to skuplje plaćate piće, hranu, suvenire, zrak...

Al' znate šta, kada ugledate Duomo, odmah je ta Firenca i ojkanje i jojkanje o istoj, jasnija. Duomo ili Cattedrale di Santa Maria del Fiore građena je 140 godina. Vidi se tu svakojaka inspiracija različitih ljudi. Međutim, u toj šarolikosti nije šizofrena već savršeno uklopljen mozaik. Na Duomo trgu, čuje se samo žagor turista koji sumanuto kruže oko katedrale ili stoje u redu za ulaz. Beskrajnom redu koji čini da život nema smisla.

I zato nisam čekala. Ali sam ušla. Kako, to će se otkriti u serijalu postova o naučenim lekcijama na temu snalaženja u gomili i korupciji.

Duomo obiđen, ja patosirana. Nakon Duoma, red je na Galeriju Akademije i Davida. Prije toga, pojela sam najbolji sendvič ikad'. Uistinu. Stvarno. Fakat. Lampredotto. Što će reći, tripice. Lampredotto je pomogao prebroditi red ispred Galerije. Al' povrat na investiciju je izuzetan. Kip Davida je proračunato postavljen ispod kupole na dnu dugog hodnika. Možete ne kontati umjetnost i biti emotivni kreten ali, pogled na Davida će vam zaustaviti dah.

Mikelanđelo je dobro ovo otkucao. Kako sam stručno ocijenila. Detalji su nevjerovatni. Napetost je vidljiva po isklesanim venama. Vodići beskrajno objašnjavaju veličinu genitalija, kao da je to ultimativna enigma. Možda je Mikelanđelo kontao da će se ljudi prepasti i osjetiti ugroženim ukoliko budu izloženi metarskom penisu. Prebacujući seksualne frustracije obzervatora, David je lijep i impresivan i nekakav ranjiv da ti bude žao.

Naravno, sve što je izloženo u Galeriji Akademije vrijedi dobro vidjeti i zapamtiti. Međutim, nakon Davida ostatak Galerije je antiklimaks. Bi mi žao što se nikada nisam trudila u crtanju i slikanju. Pa i loš grafit da ostavim iza sebe. Znam!!! Nacrtaću zvrk pite. Kao umjetničku ekspresiju i kao podsjetnik šta sutra ručati.

29.08.2016.

Iracionalna geografija

Gledam National Geographic kanal. Da ne kažem, vazdan. Odala bi se kao ljenčuga. Kada su tajne u pitanju, biti ljenčuga i nije neki bezdan. Samo što mi stvara konfunziju. Jer, volim da je sve odrađeno a, ne volim da radim. Tako da se stalno tjeram na nešto. Džihad je to. Elem, gledam National Geographic. Svako malo, kanal izbaci novi reklamni spot k'o za sebe. National Geographic o National Geographicu u jednoj minuti. Sigurno ste upratili te njihove reklamne podvige. Mene ti promotivni spotovi emotivno smrve. K'o svi Spilbergovi filmovi zajedno. Svega tu bude. Ljudi koji prate galaksije, idu u dubine okeana, putuju na vrh Everesta, druže se sa delfinima, skaču, lete, plove, voze....Sve nekako hrabro i sve nekako lijepo. Obično ubace estetski prijemčive prikaze planina, mora, šume, metropolisa, svemira i itd. Ja se primim k'o potpuni blento. I skroz se rastužim. To ti je takva reklama - ne živiš život pa ćemo ti ga mi pokazati. I ovo što ga živiš, nemaš pojma gdje živiš - mi ćemo ti pokazati. A i ovo što živiš i znaš gdje živiš, nemaš pojma šta je ispod a šta iznad - mi ćemo ti pokazati. Tačno me minutni klip National Geographica porazi u smislu kvalitete i preostale kvantitete moga postojanja i ubaci u turbo egzistencijalnu krizu od koje se ja onda oporavljam gledajući horor i sf filmove i peglajući vas. Dakle, u mom slučaju ovi promotivni klipovi mi eleminišu National Geographic za neko vrijeme, dok ne zaboravim. U mom slučaju je to anti-reklama. Znam da propuštam svašta nešto, nemoj me jebavat' sad' zbog toga. Sreća pa me pamćenje ne služi. I onda, sve ponovo. National Geographic, reklama, pa što bola', downloaduj film, gledaj film, National Geographic. Šta da vam kažem, nikad' nije dosadno.

24.08.2016.

Dze smo, sta smo

Nekada sam mislila da smo svi pravi posebni. Svako od nas da je pahuljasta jedinica kristaliziranih specijalnosti. Mislila sam da smo svi rodjeni dobri dok nas ne pokvare slomljena srca i raznovrsna odbijanja. Mislila sam da svi nad glavom nohamo dugu pa da nam samo bijes ne da da vidimo cup zlata tu ispred nosa. Medjutim, sada vise to ne mislim. Sada sam vise na onoj strani smatranja da smo pravo najebali sa ovim razumom. Znamo da smo evolucijski komad dijela zrna pijeska i da cemo, uglavnom, uciniti nista od znacaja. Nekako smo svi isti u tom bivanju komada dijela zrna. Meni je to ok. Nemam ja nista protiv ni privremenosti ni kratkorocnosti ni bivanju komada dijela zrna. Ne znam kako ljudima nije muka od upiranja da dokazu svoju posebnost a nidze je. Nisi poseban/posebna, nisam posebna, niko nije poseban. Pita me haverka neki dan: jel' Arhimed grcki bog? I on je zaboravljen. Prema tome, opusteno u anonimnost.

24.08.2016.

Krenula...

...ja u Italiju. Kad' ono zemljotres. Mora da je Italija cula da dolazim pa se pocela tresti od straha. Bilo bi najbolje da me iskulira.

22.08.2016.

#jebeš#nostalgiju

Ne shvatam zašto ljudi žale za prošlosti. Od bijesa i od ljubavi se može nešto i dobiti ali, od nostalgije baš ništa. Ne shvatam žaljenje za vremenom bez mobitela, laptopa, interneta, 3d-a i itd. Posebno ne shvatam žaljenje za prošlim vremenom u kojem žalovatelj nije egzistirao. Na primjer,žaljenje za jednostavnijim životom u nezagađenoj prirodi. Život je možda bio jednostavniji ali je sigurno bio kraći. Život u prošlosti je također značio kopanje golim rukama ili nezgrapnim alatkama, nepostojanje vodovoda i kanalizacije (za razliku od današnjeg nedostatnog istog), počeste susrete sa kolerom i poneke sa kugom. A da ne pričam o sifilisu.

Ne kontam ni nostalgiju za mladosti. Jeste, bila sam gipkija. Međutim, bila sam i strašan kokuz. Jeste, cijeli život je bio ispred mene. Ali, istovremeno i nije zbog izuzetne ograničenosti kontanja.

Nema razloga za nostalgijom ako se zna da nikada nije kasno za reći drogi da.

21.08.2016.

Pa(r)eto princip

Ima jedan zgodan princip, Pareto se zove. Kaže da je 80% rezultata posljedica 20% sredstava. Ta sredstva mogu biti raznovrsna, od kapitala do čekića.

Dakle, princip nam kaže da je 80% sranja rezultat 20% šupaka. Zaista, kada malo razmislite, sigurno u svom okruženju prepoznajete 20% onih čiji vas očekivani šupkolizam nikada neće iznevjeriti. Ako podbacite u brojanju, žao mi je, dodajte sebe.

Međutim, kako nas je Game of Thrones a ne sopstveno životno iskustvo naučilo, šupkolizam nema jasnih granica. Kod 80% deklarisanih nešupaka, princip nam kaže, samo je 20% nešupačkih namjera. Dakle, 80% nešupačkog nije rezultat dobrog i finog, već neuspjele realizacije 80% iskrenih namjera.

Istovremeno, kod 20% deklarisanih i općepoznatih šupaka, primjenom principa 80/20, 20% je šupačkih namjera. Dakle, identifikovani šupci u stvari imaju 80% dobrih namjera, puno više od nešupaka. Međutim, izuzetno su efikasni u realizaciji 20% šupačkog.

Statistički, 80% dobrog u svijetu rezultat je neiskrenosti, lijenosti i nesposobnosti dominantno lošeg. Statistički, svi smo mi šupci. Statistički, statistika je šupak.

23.05.2016.

O vodi i običajima

Sreća pa su fekalije svježe. Nije da ne vodimo računa. DAS MILJACKA

23.05.2016.

Šta bi Rambo kaz'o na ovo:


Stariji postovi