Aime Sati

I'm Jane Doe, bitch!

28.07.2018.

2123

Mjesec je sinoć bio nestašan. Ušmink'o se, pa onda sav stidan, crvenih obraza čas je bio tu - čas nije.

Najduže pomračenje Mjeseca u ovom vijeku. Zemlja se našla između Sunca i Mjeseca te poremetila njihovo šmekanje i generalnu komunikaciju. Blokada je trajala 1 sat 42 minute i 57 sekundi. Mjesec je prošao kroz centar zemljine sjene, na najširoj tački.

Malo sunčeve svjetlosti je ipak došlo do Mjeseca. Jer, ne da se ni Sunce tek tako. Međutim, sunčeva svjetlost morala je prvo proći kroz našu atmosferu te smo, sebični kakvi smo, pokupili plavo svjetlo a Mjesecu ostavili crveno. Tako je mjesec sinoć bio crven odnosno rđavo crven. Rđav, zbog našeg lošeg utjecaja.

I Mars se prišlepao. Zemlja je prolazila između Sunca i Marsa, u procesu preticanja. 15 godina Mars nije bio tako blizu. Frajer će biti tu, u blizini, nekoliko sedmica.

Nekada su se ljudi bojali crvenog Mjeseca. Inke su ga pokušavale otjerati kopljima, u Mesopotamiji su krili vladara i čekali napad iz svemira dok su u Indiji pokrivali hranu i vodu od utjecaja lošeg Mjeseca. Međutim, ljudi su se bojali svega. Grmljavine, noći, loše probave.. Objektivno, ako živiš u pećini i bez probiotika, sve navedeno ti može dohakati.

Naredno pomračenje Mjeseca ove dužine biće tek 2123. godine. Pa, raja, počnimo jesti slatki krompir, bademe i brokule a odbacimo ćevape, pite i hamburgere. Pa da, za 105 godina, pijemo kafu prije izleta na opservatorij na Trebeviću.

26.07.2018.

Kad' je Brane bio Hamo

12.06.1992

„Brane, budi se. Čekaju te“. Budi me žena. S mukom se ustajem. Teška mi glava. Slavio sinoć jako. Bilo svega. U kući smo bili kod Hame balije. Njega Mile to jutro sa ćuprije niz Drinu pustio. Do Žepljaka - Mile voli reć'. Kod Hame svega našli. Im'o čak i rakije u podrumu. Hamina žena i kćerke nas služile pa smo se njima poslužili. Mene Mile natjer'o na najmlađu. Mog'o sam ja i puno više ali godina k'o moja ćerka, sa njom u školu išla, pa nisam. Treb'o sam. Odveo ih Sale u Vilinu. Tamo će ih pregazit'. Treb'o sam više dok je svježa. Balijka je ona, ni za šta drugo i nije. Potomak poturica. Kući kad' sam doš'o, Milka ljuta. Al' sam joj začepio usta Haminim zlatom i markama. Ništa više nije pitala.

Naša reda. Da se svetimo. Pesto godina su oni od nas živjeli. Zato i nemam ništa. Nisam im'o ništa. Ništa mi niko nije ostavio. Sad' imam bogami. Imam i auto, imam i maraka, imam i zlata, imam i mladih cura. Sad' je naše sve. Što i nije naše, jeste naše. Moje.

Milka kafu pristavi. Prođe mi kroz glavu Hamin lik, u menzi Terpentina, kako priča onaj vic. Kako ono ide vic...Ne mogu se sjetiti. Ali bio je smiješan.

11.06.1992.

Otac mi je govorio. Ja mu nisam vjerov'o. Nikada nisam gled'o na to ko je ko. Il' si dobar il' nisi. Budala. Otac se sjećao onog rata. Klaće oni nas opet. Tako je govorio. Boj'o se jer su mu djecu i ženu poklali četnici na ćupriji '43. Komšije, govorio je. Otac se ponovo oženio i djeci dao imena one pobijene djece. I moje ime je ime mog ubijenog polubrata. Hamdija. Hamo me zovu. Hamo me zove i Mile dok me gura po ulici. Znam šta me čeka. Hamdija, moj polubrat. Mislim na djecu i molim ga da njih makar ne diraju. Njih mi je najviše žao. Šta će biti sa mojom djevojčicom. Molim ga, a znam da ništa od toga. Ja sam kriv. Što sam se ovdje rodio. Što sam se ovdje ženio. Šta ih nisam zaštitio. Jutro je a sunce je već jako. Razlilo se po nebu k'o eksplozija. K'o da snima sve što se dešava ovdje na ćupriji. K'o da hoće da niko ne može reći: nisam vidio. Neko će vidjeti. Neko će se, od prijatelja, sažaliti kada me vide krvavog i izudaranog, u pidžami dok me Mile gura u smrt. Neko će pritrčati i reći: nemoj njega, on je dobar, nikome ništa nije loše uradio, loše riječi uputio, ružnog pogleda usmjerio. Brane stoji k'o ukopan. Ni riječi. A kako smo se nekada smijali.

Da li je ovo strah ili smrt? Ništa više ne osjećam. Ništa više ne vidim. Moja djeca.

12.06.2018.

Muka mi. Teška mi glava. Slavilo se sinoć jako. Mile pušten. Nakon, kako ono, dvije trećine odslužene kazne. Kaže Mile: Brane, banja su švedski zatvori. Više zelenila nego na Sjemeću. U Vilinoj opet staro društvo. Puno smo prošli zajedno. Sale najdeblji. Vidi se da je u politici. Mile sretan. Kaže: više zaradio kroz šemu sa advokatima nego da je kompjutor izmislio. Kaže: nisam radio od '92 godine a bogat čovjek. Žacnu me to malo. Ja sam opet mor'o na pos'o. Al' dobro, sad' je nekako stabilno. Mene sudstvo ne dira. Šta me imaju dirat'. Šta me ima Hag dirat'. Eno se sad' sva Evropa nadigla zbog terorista i muslimana. Branili mi Evropu ovdje od fundamentalista a oni nas hoće u zatvor. Bio sam oprezan. Nema ko da svjedoči. A nisam pretjerivo. Uzim'o sam što su mi dugovali za pesto godina turskog jarma. Sinu kažem da mi ljubi ruku svaki dan jer ne mora živjeti sa poturicama. On mi kaže da ih ima još. To je sada njegov pos'o.

Umoran sam. Spava mi se. Glava me boli k'o da je neko lomi. Uzeo sam neku Milkinu tabletu. Uh...boli...boli...

11.06.1992.

„Hamo, ustaj se, evo ih na vratima“. Kakav Hamo, ja sam Brane. „Šta ti je budalo“! Viče žena. Nepoznata mi i poznata. Davno sam je vidio. Hamina žena. Šta je ovo? Kakav je ovo san? Uzimam Haminu ženu za ramena da vidim je li stvarna. Jeste. Izbezumljena, prestrašena i stvarna. „Možemo li bježat' Hamo“? Što me zoveš Hamo ženska glavo, ja sam Brane. Ne shvata me. Kaže: poludio si. Kaže: šta ćemo sa djecom. Kaže hiljadu toga a ja ne znam...šta je ovo. Čujem razbijaju vrata. Čujem korake. Čujem svoje korake. Znam kako sam doš'o kod Hame prije dvadesetišest godina. Sjećam se. Mile me udara kundakom. Sjevnu. Padoh. Kaže: hajmo se kupat'. Na koljenima sam ispred Mile a i stojim pored njega. Molim Mileta: nemoj, zar me ne poznaš'. Molim i plačem na koljenima ispred Mileta, a i smijem se pored Mileta. Šta je ovo, kakva je ovo kazna? Izvuče me Mile iz kuće. Ja, onako, još u pidžami hodam čaršijom. Sramota me. Jel' svi ostali misle da sam balija Hamo? Kažem „Brane, zar ne vidiš da sam ja ti“!!! Ja se naljutim. Brane se naljuti. Kaže mi: poturica ne može ponovo u srbina. Udari me po nosu. K'o da gubim svijest. Guraju me, tuku me, viču: nećeš Hamo više šefovat'. Znam šta će se desiti. Sjećam se svega. Ubiće me Mile na ćupriji, k'o Hamu. Metkom u potiljak, k'o Hamu. Baciće me u Drinu, k'o Hamu. Pustit' do Žepljaka, k'o Hamu. Nisam ja balija, vičem. Ja sam Srbin ponosni. Moj djed je bio sa Dražom. Smije se Mile, smije se i mlađi Brane. Ne vjeruju mi. A kako će. Ne vjerujem ni ja.

Kaže Mile: stani! Znam šta će sada biti. Ubiće me. Nešto prelomi. Neka više završi. Eto jesam Hamo. Eto ubij jebem ti mater.

Ne bih trebao više ništa osjećati. Znam da je metak prošao kroz glavu. Znam da me Mile gurnuo u Drinu. Znam da me rijeka nosi. Al' osjetim svaki kamen, svaki brzac, osjetim ranu u glavi. Vječnost traje ova patnja. Jel' ovo pakao? Kamenje mi dere kožu. Davim se a znam da ne dišem. Turbine Bajine bašte mi melju kosti. Sve stade. Tonem na dno. Osjećam raspadanje. Osjećam nanose pijeska. Ribe me grizu. Malo po malo. Godinama gledam sa dna dok postajem dio nečega. Ničega. Osjetim svaki ugriz, osjećam svaki dio sebe dok nestaje. Mislim na sebe gore. Ovaj pakao mi se događa a znam da Brane živi i gore. Kako možeš Brane? Pitam se. Kako možeš živjeti dok se ja ovdje patim? Nisam sam. Gledaju me. Poznam ih. Nana Harisova, djete i žena Nedimova, Lejla iz firme, Senija iz trafike, Rafo...Oni su mirni. Njih više ništa ne boli. Gledaju me godinama. I noć i dan. Ne bi trebalo da me vide. Ne bi trebalo ništa da vide. A znam da me vide. Vrištim i jaučem. Danima. Mjesecima. Godinama. Niko me ne čuje. Ni turisti u čamcima. Ni ribolovci. Niko. Kako mogu? Kako mogu da se smiju i vesele dok sam ja prikovan za dno? Čujem Hamu u glavi: "E moj Brane, sjećaš li se kako smo se nekad' smijali".

13.06.2018.

„Brane, ustaj se“! Otvaram oči. Milka ljutito svlači prekrivač. „Kasniš, pijanduro“! Milka. Jesam li ja živ? „Budalo“! „Jesi živ al' k'o da nisi“. Trčim do wc-a. Do ogledala. Jesam, evo me Brane opet. Čitav, nepojeden, cijele glave. Brane, kojem je Mile pucao u glavu. Brane, koji se godinama raspadao na dnu jezera Perućac. Brane koji je bio Hamo. Brane, kojeg su gledale mrtve komšije bez prestanka i dan i noć, godinama. Evo, još ih vidim. Oči bez očiju. Još me gledaju. Znam da ću im se vratiti. Znam da me čekaju. Gore su te oči od metka, Drine i dna jezera Perućac. Te oči znaju sve. Mislio sam da nema svjedoka. Ima ih stotine.

08.09.2010.

Moja djeca. Otvorene mi oči a znam da nisu. Vidim svjetlo a znam da ne vidim. Nema boli. Ne osjećam. U magli sam 18 godina. U magli, ispod magle, ispod mulja. Perućac. Raj za ribolovce. Turisti godinama dolaze. Sunčaju se, jedu, brćkaju se nad mojim kostima. Tu sam stao. Nisam sam. Puno nas je. Da sam sam bilo bi previše. Al' nas je puno. Nana Harisova, djete i žena Nedimova, Lejla iz firme, Senija iz trafike, Rafo moj drug pola glave mu fali. Nad'o sam se da će me naći. Evo našli me. Ima li mi ko od mojih da im jave? Ima li mi djece? Da dođu na mezar da se pozdrave. Ima li mi brata? Mladi me neki otkopavaju i čiste. Mlada neka fina djeca. Neko rođen 1992. godine sada odrast'o. Sad' me, evo otkopavaju rođeni onda kada sam ja otiš'o. Rodili se i odrasli, srećom i božjom milosti. Nisam vjerov'o. Nisam vjerov'o dok me nije Mile odveo na most. Sad' vjerujem. Jer, evo živ sam samo oni to ne još ne znaju.

25.06.2017.

Seven Psychopaths...

...je najbolji film ikada. Odmah nakon Blade Runner-a. I Fearless-a. I Malog Bude. I Frequently Asked Questions About Time Travel. I Čudnih Dana. I Bajram bacola vama koji znate šta je Ramazan. I da baklava bude taman. Da ne bude, ono, presilna. Ali, ni preblaga. Jer u čemu je poenta onda.

03.11.2016.

Winter is coming...

...kaže Ned Stark i kalendar. Iako ima još 50-ak dana do zimine objave u službenim novinama, znamo mi da je tetka Zima krenula sa sjevera.

Tetka kad' dođe, ostane do aprila. Vazdan pegla, te obuci se, te popij vitamine, te stavi gas masku, te propuštaju ti te precijenjene čizme napravljene u Kini za male pare i maržom od 1000% sa džonovima pravljenim za industriju gipsa.

Mrznućemo se i gušiti istovremeno izbjegavajući kilograme snijega dok se obrušavaju sa krovova i terasa u formi lavine.

Biće tako zabavno.

Još jedna sezona Super Maria, a ništa se ne plaća.

Dodatni pozitivan momenat zime je da će napokon sve brade imati smisla. Godinama frajeri od 35 do 45 puštaju one guste mračne brade. Ne mislim na teističke brade. To je drugi par češljeva. Mislim da dobrovoljnu, stilsku odluku. Iako sam uvjerena da neko te ljude ucjenjuje. Ili da je neka opklada u pitanju.

Mada, kontam donekle. Ženama je na raspolaganju šminka da prikriju neke svoje nedostatke i istaknu atribute. Muškarci puste bradu. I prikriju lice. Tako likovi prosječnih faca postaju atraktivni na onaj mračni, šumski, drvosječni način.

Samo su oči vidljive te promatrači subjektu mogu stipulirati ono što žele. Neko vidi disciplinovanu osobu jer, valja čupavka održavati. Neko vidi samostalnu personu koju baš briga da li će ga ljudi prepoznati. Neko vidi osobu koja ne želi biti prepoznata, te je taj smog misterije i potencijalne opasnosti, privlači. Poput slatkog šapata obećanja da će te vezati u podrumu i oduzeti svu slobodu i hraniti tek toliko da se dostigne onih idealnih 55 kg.

Ja, ne kontam. Po mom mišljenju, brada je trebala biti modna konfuzija jedne sezone i hitro nestati kao što su nestali maskirni šalovi. Ovako, čini mi se kao kontinuirana Kviskoteka. Možda i uvod u rat klonova. Prije nekoliko dana, zatekla sam se u restoranu gdje je 6 od 7 muškaraca imalo ove obimne brade. Svaka čast na testosteronu ali mislim da je u pitanju priprema za nešto opasno.

Zima dolazi a grad je pun Starkova i Karstarkova. To miriše na dugu i hladu zimu.

A možda i ne. To je jedna od dobrih strana klimatskih promjena. A ima i ovaj jedan bradati, nije loš. Ima malo tibe pa kad' se počne smijati podsjeti me na Djeda Mraza ako ne bi bio djed.

20.10.2016.

Vozi Miško

Mislim da su lični automobili najveća mehanizacijska, civilizacijska greška. Veća čak i od tenka. Kao vrsta, mislim da smo nesposobni za vožnju. Gubimo koncentraciju. Uvjereni smo da trebamo raditi još nešto dok vozimo. Jer je vožnja kao vožnja, u smislu transporta od tačke a. to tačke b. gubitak kao vremena. Mislimo da smo pametniji nego što jesmo pa da možemo, kako se ono kaže, multitaskirati. Slušamo muziku i pamtimo tekstove. Zivkamo i odgovaramo na pozive.

Voziti je jedna od najvećih odgovornosti koju će iko ikada od nas imati. Vozimo, u prosjeku, 1.5 tonu čelika 50 km na sat. Kad' smo fini. Kad' nismo, što je često, prekucamo. Pravo volimo upravljati tom 1.5 tonom jednom rukom. Jer mi to možemo, jer mi smo umna i refleksna sila.

Neki se još i trkaju. Ej, ba. Trkaju se u toj jednoj i pol toni. Ono kao iskazuju neku svoju spretnost i muževnost kroz preticanje, brzinu i riskiranje.

Logika je čista da je svaki nepotrebni rizik, kao što je npr. prekomjerna brzina u vožnji, dokaz gluposti. Rizikuje se sopstveni život i život drugih ljudi radi baš ničega. Ovi juniorski hazarderi, kao i malo stariji, reći će da je u tome poenta. Preuzimanje rizika ni zbog čega. Samo eto, što se hrabro. Ovakvo tumačenje postupaka je vrlo neinteligentan način pravdanja neinteligencije. Ako se nekome biva Lewis Hamiltonom, onda neka se sportski zada. Al' to je onda već pos'o.

Nismo svjesni da, za volanom, postajemo oružje. Jedan milion je registrovanih vozila u BiH. To je oružana sila.

Pored toga što smo neposredan rizik za volanom, parkiramo se gdje nama odgovara, a ne gdje bi trebali. Stotinu godina zagađujemo zrak, iz godine u godinu jače, bolje, seksije.

Putevi, ceste, autoputevi su živćano Galipolje i kontinuirani belaj.

Zabranila bih lične automobile, bez problema. Za prevoz ljudi, sasvim je dovoljan javni transport i organizovani prevoz putnika. Imalo bi se više love, puno manje mrtvih i ranjenih, efikasniji sistem opskrbe, manje zagađenosti a ovi silni parkinzi bi imali drugačiju, korisniju namjenu. GRAS bi napokon bio profitabilan. Valjda.

20.10.2016.

40 is the new 1976

Slavim rođendan od 13-og septembra, pa se zato tek sada javljam. 37 dana i noći u magli alkohola i filmskih maratona. Plan mi je dobaciti do 40. Jedan dan za jednu godinu. I drago mi, a i nije mi drago. Zbog alkohola. Zbog filmskih maratona. Zbog 40. Drago mi je, jer vrijeme uči kontanju. Pa se sve nekako složi. Ne, nužno, u neku lijepu sliku. Al' se složi.

Znaš šta znaš, a šta ne znaš. Znaš šta možeš, a šta ne možeš. Znaš šta voliš, a šta ne voliš. I vidiš ono ogromno sivo more između. Djeluje prijeteće, a nije. To vam je sivo more otkrivanja i učenja, ako niste uvidjeli suptilnu metaforu. I tekile i kafe.

Koliko-toliko je otkomplikovano u glavi a, ima se još dosta toga za vidjeti, pojesti, popiti i tako to. Otkomplikovano je u glavi, skontala sam, jer ne jašu hormoni bukefale neko vrijeme pa se mozak odmorio i neuroni produktivnije komuniciraju. Ne vrište više. Mali prozor do menopauze. Kada hormoni počinju plakati.

Nije mi drago jer je pola puta već pređeno. Prosječan životni vijek u BiH je oko 75 godina. Dakle, manje od pola puta, sve sporijim korakom. I to ako me kakav auto ne pokupi ili mi neki balkon ne padne na glavu, samo su neke opcije od mnogih.

Potrebno nam je puno vremena da naučimo osnovne stvari. Prođu godine dok se prohoda, progovori, nauči čitati i pisati. Pa onda godine dok se složi ličnost. Pa onda još godine u nekakvim beskorisnim ljubavnim agonijama. U najboljim okolnostima, čovjek može dobaciti do dekade relativnog rahatluka. Biću slobodna da odredim da je to dekada između 40 i 50 godina. Imam razloga za slavlje.

23.09.2016.

Bech ko kech

Evo mene opet u Becu na aerodromu pa da se javim. Zacepilo mi se uho pa sam dezorijentisana vise nego inace. Znam da Rijana hahce preko zvucnika ali ne znam sta. Ne cujem. Ne cujem ni ovu cijenu kafe u pusackoj kafani. Ja sve: ha...ha! Al'gurnu mi racun pred facu. Ne vidim, ne cujem, ne pricam jezik...

04.09.2016.

Dobro jutro

Dobra je svaka nedelja sa košarkaškom reprezentacijom Švedske u istom avionu. Riđi dvometraši su izgubili od BiH reprezentacije ali, tako mi bubnjeva Darkvuda, osvojili su srca. God morgon Vikings. Čujem da je Štokholm divan u ovo doba godine.

02.09.2016.

Male horor priče

1.

Ona kaže: "nestalo vrućih kifli".

2.

Nema vode. Rade komšije.

3.

Vratile se vrane, zajebanije nego ikad'.

4.

Mobitel se pokvario. Moram slat' gavrana da javi za kafu.

5.

Gavrana napale vrane. Vičem: "nemoj, bola', na familiju".

6.

Ništa od kafe.

7.

nešto...nešto...referendum...nešto...nešto

01.09.2016.

Fitnesi, teretane i opsesivno-kompulzivni mećaj

Relativno vodim računa o svom zdravlju. Eto, nešto mi se poživilo. Baš me zanima dokle će i šta će Majli Sajrus i ko će biti najbolji teniser 2076, pa da onda rahat otkucam.

Relativno vodim računa o zdravlju, jer ne mislim da i sa čim treba pretjerivat'. Npr. pojedem jabuku, a odmah potom pojedem doner. Naposljetku, dobar apetit je znak zdravlja.

Idem i na ovaj fitnes. Ne da bi neko drugi imao šta vidjeti jer, taj je trajekt potonuo. Dobro je vježbati na konto opće snage a i klikera. Može biti jedan, ali da je tehničar.

Tražila sam sebi salameta u mnogim džimijima. Međutim, nigdje se nisam osjećala udobno na konto bliceva selfija i nekakvih paničnih pogleda ljudi. Ne odmjeravaju te ljudi da bi te odmjerili, u svrhu formiranja potencijalnog zadovoljstva, već nekako u strahu da nisi slučajno nešto neđe u nečemu bolji.

Znam, znam, generalizujem. Ali, sa razlogom. U jednom reputativnom fitnes centru ljudi su se toliko auto-islikavali da se stvorila atmosfera crvenog tepiha. Meni je drago da ljudi sebe vole, ali nisam uspjela upratiti svrhu. Da li su fitnes selfiji potebni u svrhu dokazivanja ispravne upotrebe sredstava fitnes stipendije? Da li radi dokazivanja alibija? Zapravo, čemu? Dok se ljudi međusobno odmjere, dok poprave frizure i dok se islikaju ne ostane baš nešto vremena za tog nekog fitnesa. Nije mi to neko motivirajuće okruženje. Mene motiviše stid od drugih ljudi koji naporno rade.

Napokon sam našla oazu fitnesa bez nekih jačih psihičkih poremećaja. Tako dva puta sedmično pomalo umrem ali, znam da sam živa jer mi čeona vena vidno i osjetno pulsira. Redovna vježba je preduslov za redovno cuganje. Kao prilog tekstu - ovako se to radi:


Stariji postovi

<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

o Aime Sati
Nepouzdan pripovjedač sa snažnim i pozitivnim emocijama prema kafi, brzoj hrani, filmovima i sarajevskoj žičari.

LOOKI
NERDIST
National Geographic

The Onion
The A.V. Club
BuzzFeed

MEJLOVANJE
aimesatiATyahoo.com





MOJI FAVORITI
spagosmail
Gracias a la Vida
Priče o umoru
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
KRIMINAL U VLASTI
Osećanja. O. Sećanja.
Simple things
Budan u snovima vs. sanjar na javi
Blog before time
Princ of Perversia
look little Alice, this isn't Wonderland
Strangers In The Night
Leteci Holandjanin
izlog jeftinih mladića
Vrag nosi Balmain
A paranoid schizophrenic walks into a bar...
Trijumf Istine
Imagine.
Hod po rubu
Bojis li se mraka
INSPIRED BY INSPIRATION
Hey, hey, my, my R´n´R can never die
SOKO artTV
Rahat No More
burek
Inertia
fragmenti vremena u fragmentima elTango
Lovac u žitu
The Dewd's
pig from spejs
hadzinica
San o jednoj ženi
Fildžan viška
U urbanoj sahari života
propali fudbaler
Nikad ne reci dvaput
mentalne kontemplacije aspergerke.
PonekadPomalo
ПРОПУХ
Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
blob
tu gde noći si mi krala
District for the Movies
poligraf
Mjesečevi Prsti
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Silent
Iskreno Vaša
*A Lonely Road*
I Love To Be Hugged
više...

BROJAČ POSJETA
234226

Powered by Blogger.ba