Ne znam koliko vam se cesto desava da ostajete bez kablovske ili digitalne televizije ili internet konekcije ili mozda struje...bez vode ostajete to je sigurno...ali, ne znam koliko cesto ostajete bez nekog dragog prijema. Crnilo na ekranu, frigidni chat ekran, offline mode, tobejerabi svijeca...Ti prekidi su cesto kratkotrajni. Mozda vas malo prepadnu, ono trznu ne prepadnu do vikanja u pomoc. Potom vas frustriraju, pa odbijate povjerovati da se to stvarno desava. Ako prekid potraje, mozda se okrenete necemu drugom. Pocnete citati neku knjigu, odete na kafu sa jaranom, odradite zenu, poigrate se sa djecom. Te nenadane i neplanirane aktivnosti vas obraduju, osjetite se ispunjeno k'o da ste otkrili lijek za do sada neizljecivu bolest. Mozda se ponadate da ste ponovo na pravom putu, da ste spavali pravo dugo a sada je sve jasno kao more kod Peljesca. Nije to nekakav Matrix shok pa da se sad' bacite sa avazovog tornja ali, otvara se vrijeme za mini otkrica i svakako vise shege. Bolje mlohava sisa u ruci vec silikonska petica na ekranu.  Toliko normale u samo tim kratkim prekidima prijema. Ako prekid potraje, situcija se moze razviti u nekoliko pravaca te se i zakomplicirati. Bez prijema sam vec neko vrijeme. Fizicki prijemciva aktivnostima ali bez signala. U toj kriogenskoj fazi otvorenih ociju vidite sve a ne radite nista. Izranjate na povrsinu reda radi a u medjuvremenu prezivljavate na slamku. Nekada ta slamka umjesto kisika propusti i cokoladu. Metaforicna cokolada u ovom slucaju je knjiga Svjetski rat Z. Zombi apokalipsa nije svacija solja caja i to kontam. Knjiga je sve ono cemu sam se nadala da ce biti napisano o najstrasnijem neprijatelju kojeg smo zamislili jer ga ne mozemo kriviti s obzirom da niko ne odabere da postane zombi, a cija je metodicnost, posvecenost, regrutovanje i disciplina skoro pa nepobjediva. Kriogenski bazen je podnosljiviji u poredjenju sa borbom protiv zombija, bolje offline mode neko nikakav mode, bolje neizvjesnost osvjezene bosanske krize vec zombijevi zubi na guzici...

Pisati o 13.09.2011. godine 06.11.2011. godine je kao zakasniti prijatelju pola sata peti put za redom. Morace se dobro pomuciti za sesti dogovor. Tridesetipeti rodjendan prosao je bez pripitih monologa, utapanja u suprotnospolnim ocima i naznaka seksualnog dijaloga. Tridesetipeti rodjendan odjahao je prema zapadu, tiho u laku noc. Tridesetipeti rodjendan bio je okruzen zvucima alarma dobronamjernih bliznjih jer negdje pise da je u pitanju godina prelaza u potpunu zrelost i pocetak spustanja u zdravstveni ambis. Kazem, s druge strane, da je svaki rodjendan, svaka godina, svaki mjesec i svaki drugi dan u godini dobar ako prodje bez tuge za neostvarenim, bez ljubomore bilo kojeg povoda i sa nesto para za koju turu alkoholnih napitaka. I bez fizickih obracuna, a znalo je i toga biti. Dok je omladina neodredjenog stila, opredjeljenja i velikih kosa pogubljeno hodala tamo-vamo, gore-dole, pokupila sam se kuci prije prvog tridesetsestogisnjeg dana i zadovoljno sjeckala ispucale vrhove kose uz sestu sezonu supernatural-a i veliku solju irske kafe, bez kafe.

kakve su ovo reklame, sta je ovo? Insan se ode odmorit' par mjeseci, vrati se i saceka ga kolekcija "skinite visak centimetara" losim fontom, lose uklopljenih reklama. Das malo praznog prostora a oni odmah zaljepe reklamu, na zgradu, na majicu, na blog... Skoro pa se nema gdje pogledati a da se ne vidi neki logo. Da li, makar, mogu da biram? Ako mogu, onda bih da biram mister muscola u striptiz varijanti: skida svoju bijelu kosulju, pantalone i (zasto bi se tu zaustavili) tijesne bijele bokserice te ih namace u neki svoj cudotvorni miks koji rastapa svu masnocu s odjece i tijela. Ako nece zeljena reklama meni, hocu ja zeljenoj reklami.

U proteklih nekoliko sedmica desilo se mnogo loseg i nesto dobrog. O losem ne znam pisati a ne znam ni o dobrom. Međutim, lakše je lupetati o dobrom nego o losem. Pa da krenemo. Desio se i proletio jos jedan Sarajevo Film Festival. Svake godine, onako epidemicno promisljamo o festivalu na drugaciji nacin. Jedne godine nam je los, druge dobar. Jedne godine nafuran i licemjeran druge godine super iskren i bas onako bosanski. Jedne godine elitisticki i ravnicarsko-karincanski a druge narodni i sto posto filmski. Ove godine, mislim da se radilo o generalno odobrenom festivalu. Mnogi su odustali od gledanja filmova i pridruzili se sarolikom dernecenju onako iskreno pokazavsi do cega im je zaista stalo. Silni gosti iz filmske industrije i filmskog intrenacionalnog podzemlja pogresno promisljaju da se radi o gradu filma, gradu u kojem su ljudi neuobicajeni filmski entuzijasti. Grad se dosadjuje i trazi povod za dernek. Ljudi navlace najbolje krpice, uzimaju godisnje odmore i skakucu uz elektronsku muziku uprkos dubokom nerazumjevanju iste. Debitantice na raspustu po prvi put izlaze u grad dok cetrdesetogodisnje muske kurvice nazdravljaju jedno drugome na tom besplatnom a ekskluzivnom prizoru. Svi djuskaju a planine se cude. Cak su i golubovi bezobrazno rahat ovoga ljeta. Ulijecu u kadrove "kafe sa...", setuckaju se oko slavnih gostiju sa stavom "ko vas jebe, dajte mi da jedem". Motaju se oko kolaca popularnih gradskih slasticarni sa prepunim bastama filmskih entuzijasta i ljubitelja stare havajske "mahala" tradicije. Na krilima festivalske atmosfere prolete mnoge ozbiljne i neozbiljne odluke. Neko zavoli finsku kinematografiju, neko rumunsku. Neko zamrzi Pepsi, neko Ferhadiju. Neko izadje iz ormara kao uhoditelj slavnih a neko izadje iz ormara zahvaljujuci nekom mladom talentu iz Svedske. Posteno smo ispostovali Michael Fassbendera, bas kako se i ocekivalo. Zgodni multinacionalac sa ludim ocima i mnogo zajebanim osmjehom mnogostruko je poboljsana i pojacana varijanta lokalnog krvopije sa autodestrukvinim i destruktivnim tendencijama, uvijek na ivici propasti i u vjecitom sukobu sam sa sobom. Vidljiv je potencijal da se uhrani sarmom i burekom, tapse do podrigivanja i mazi po rastucem stomaku do apsolutne srece koju mogu pruziti samo lokalne njegovateljice-odgajateljice-super ribe-fitnes-majke-kuharice.

Ne mogu se pohvatili da sam bas dobar prijatelj. Onako po protokolu. Ljudi stvarno moraju prebaciti  preko telefonskih poziva, posjeta i tih povrsnih sranja da bi me shvatili kao prijatelja. Mrzim duge telefonske razgovore. Mrzim chatove. Jedini prihvatljiv nacin posredne komunikacije su mi sms-ovi. Daj da se dogovorimo, da se vidimo pa cemo pricat'. Ne volim formalnosti. Babine, vjencanja, svakojaka cestitanja. Ispostovacu sve sto je u mojoj moci ali nekada ne mogu protiv sebe. Onako pasivno-agresivno cu protokolno kolabirati. Mrzim citanje izmedju redova. Besmisleno je. Zato nikada nista i ne pise izmedju redova. Moja prijateljstva su puno konkretnija od protokola. Opipljiva podrska i spontani izrazi ljubavi. Mojim prijateljima nije tajna da sam nezrela i van-poslovno infantilna. Svu svoju kancelarijsku odgovornost kompenziram van-kancelarijskim neodgovornim aktivnostima. Vrlo rijetko se pojavljujem na vrijeme bilo gdje i bilo kada. Znam po pet puta pomjerati dogovoreno i kao sto ranije pomenuh ne volim protokolarno cestitanje odraslim narocito na realizovanim bioloskim imperativima. Kao sto djeca po pravilu mrze da rade ono sto im se namece kao obaveza to cinim i ja. Cak i kada sama sebi nametnem obavezu, sama cu sebi shuknuti tako sto je jednostavno necu ispostovati. Nije da se hvalim ali, niti jedan od mojih sedam rucnih satova ne pokazuje tacno vrijeme. Uvijek se pitam....uvijek...koliko je to tacno sati.

Volim ih mlade i svjeze. Ne stidim se priznati. Jos jedna stavka u jednakosti spolova. I muskarci vole mlade i svjeze. Oni se ne stide to i priznati osim ako se otvori prilika za ukusnim, mada zrelim, zalogajcicem. Potreba za mladosti je tu u svima nama, kada se istoj kalendarski kaze zbogom. Neki od nas zeli biti ponovo mladi, neki od nas pokusavaju odrzati privid mladosti a neki od nas zele biti blizu mladosti k'o da je zarazna. Neki, pak, kombinuju. Rijetki su i cijenjeni oni koji ne mare za godine, koji svoje godisnje korake shvataju kao prirodni proces bez analiziranja promjena na tijelu i straha od gubitka neke od mnogobrojnih bitaka od mladje i superiornije vrste homo sapiens sapiens sapiensa. Ako ih ne mozes pobjediti, pridruzi im se. Njihova dvadeset i nesto malo cvrsta tijela, glatka koza, bez tragova taloga lose hrane, lose cuge, losih cigara, losih odluka, nepresusna energija i potreba da nauce gotovo je obavezujuca za homo seniora. Lako impresionirani, pokusace pojesti oblake ako im se kaze da je to put prema sedmom nebu. Hmmm....opet generalizacija. Nije dobro. Ali, generalizacija ima mjesta kada govorimo o pripadnicima iste vrste. DNK nam je zakucana prolaznosti a elektrika koja nas animira putuje sporije. Impuls koji mi kaze "ovo je lijepo" desi se brze kada je objekt nategnuti koktel savrseno oblikovanih misica koji prsti od zdravlja i potencije. To je jednostavno tako. Al' ono sto nas godine mogu nacuiti je vjestina blefiranja. Odblefiracu da znam sta zelim, da poznajem vina i sireve, da mogu biti dobra kao andjeo ali i vrlo vrlo nevaljala. Odblefiracu za par minuta na tom svjezem ramenu koji mirise na sunce.

Tokom likvidnijeg perioda moje radne knjizice, cesto sam putovala i na tome sam vjecito zahvalna. Smrzavala sam se u Bremenu i opijala u Minhenu - pomenuto je suma mojih posjeta Njemackoj. Sve je super, ima dosta kebaba i benzinske pumpe su lijepe. Da li zbog znacajne pauze kod prelaza granica ili zbog hronicnog nedostatka pravog zivota, ova iliti predmetna posjeta Njemackoj bila je putni ekvivalent prozaku. Cak je i najduza setnja aerodromom ikada, bila prijatna. Frankfurtski aerodrom voli dugi korak i spretnost prilikom lijevo-desno bacanja povodom razlicitih tovara i tereta. Iz ludila aerodroma u mir njemacke nedelje. Znate kako se sa nekim gradovima jednostavno odmah sjaranite? Ne mozete se izgubiti sve i da zelite. Mozete ne govoriti jezikom tog grada ali nema nesporazuma. Vrlo brzo nadjete ona mjesta sa pogledom koji vam odgovara. Odviknuta od neradne nedelje, istrazivanje je bilo ogrebano mazohizmom i griznjom savjesti koja je nastala sa prvom kafom. Ni pet minuta nakon, lezala sam na travi pored Majne. Vise ljudi je na biciklima nego na nogama. Ljudi pedalaju,dzogiraju dok se puteri izlezavaju nesvjesni zdravog zivota. Disciplina je zivot, zivot je disciplina metod prija kada se dodje iz gotovo pa potpunog haosa. Lijepo je znati kada ce nesto poceti a kada zavrsiti, lijepo je jesti kako treba i kada treba, lijepo je moci planirati. Tako se i za iznenadjenja ima vise energije i strpljenja. Takva urednost nekada jednostavno izvlaci najbolje iz ljudi. I najljepse. Tokom jedne starbucksove kafe, akumulirala sam mentalnih fotografija odrzavane fizike suprotnog spola za narednih 12 mjeseci. Dobro je imati zalihe. Zlu ne trebalo.

SRETNI SAT! Taj pagansko-zapadnjacki obicaj ucviljenih japija koji teze ritualu plodnosti uz zvukove trip-bitch-hopa ubijajuci zadnje tragove sna o studiju fotografije u Pragu , hinjski je doputovao i u nas grad. Bogu alkohola i necistog chipsa u vrijeme kada djeca idu na balet ili trening, mole se mnogi kako sam se imala priliku uvjeriti. Vidljiv je i poseban stajling opustene napucanosti. Decki nose prsluke po uzoru Justinovom a cure ne nose nista. Sve ovo zvuci kao da sam ojadjena, nezadovoljna i mrzovoljna. Ali, ne...uopce. Uzivala sam. Drago mi je sto je jos jedna granica probijena. Drago mi je sto se sati formalno nazivaju sretnim. Drago mi je jer, dan je duzi kada se posmatra kroz flasu tekile a mjesec uvijek pun i zvijezde sjajne uz visnjevacu na jeziku. Tiranija pocinje liciti na slobodu a sedmica nema tezinu zamka na glavi. Sve je to dobro. GOOD TIMES!

Sto bi rekao taksista nesto kasnije, inspiriran nelogikom: srijeda je gora od cetvrtka, cetvrtak je gori od petka, petak je gori od subote a subota je najgora.

Ne umanjujuci mnogobrojne i tekuce svjetske probleme, mnogo sam zabrinuta za zdravlje i opstu radnu sposobnost godisnjih doba. Zima nam je menopauzirala te je trpila nagle valunge. Proljece nam je alergicno samo na sebe te se usljed oslabljenog imuniteta, jel'te, nahladilo. Pored toga, u kontinuiranom je PMS-u te je postalo prava placipicka. Da ne bude kako biram zenske hormonalne faze kao paralelu kvaliteta godisnjih doba i tako se fokusiram na slabosti femininuma, nadam se da ljeto nece biti perpetualno napaljeno i prevrtljivo vec ce izabrati balans nalozenosti i samokontrole kao kvalitetna, samopouzdana i samostalna riba.

Ne znam sto se ljudi toliko protive prici o vremenu kao povrsnoj temi u nedostatku sustinske spike. Vrijeme je novac. Novac su koke. Uzrocno-posljedicna veza je neupitna. Vrijeme je da prica o vremenu bude kvalitetno priznata u rangu price o politici. Oboje je ocito van nase kontrole.

Na kraju...jedan protestic. Na konto glasnogovornika. Dakle, Lana je tu sa dva vjecna i eksponirana sunca koja onima anamo budi nadu za ljepsim sutra iako najavljuje kisicu. A nama vamo? Ako vec placam pretplatu, insistiram da javni emiteri ekranu dodaju alfa muzijaka do dvadeset sest-sedam godina starosti sa izrazenim talentom za fitnes i iskljucivo ljetnom garderobom. I mi vamo sa vladujucim estrogenom zasluzujemo preplanule grbe gdje trebaju biti. I vremensku prognozu sa stilom.

Nalazim da su optimisticari u BiH uglavnom imucne osobe, koje sa minimum ili nikako napora implementiraju radnu sedmicu, imaju blago ostecen vid od blejanja u svoju svijetlu buducnost te malo ili nikako sijedih. Nemaju li sijedih zato sto su optimisticni ili su optimisticni zato sto nemaju sijedih...vjerovatno njihov optimizam nema nikakve veze niti sa jednim niti sa drugim. Optimisticari su rahat jer imaju novac za kljuc svake brave. Ili imaju stabilan izvor narkotika, bez obzira da li smucaju u Austriji ili gnjure oko Puketa. Lagano asikuju sa zivotom dok za sve nevolje krive negativnu energiju kojim nesretnici sami sebe udaljavaju od hljeba, a mogli bi imati svo organsko povrce svijeta samo da se bave jogom i tako pronadju pravog sebe. Ekoloske mi svijesti i nepusacke ambicije, i ja bi se kikotala sutrasnjici.

"Onaj ko ti okrene ledja, zamjenjuje si lice s guzicom."

Ne volim zimu u Sarajevu. Sta pricam...ne volim zimu. Ne bih sada o pocetku te emocije. Bice da ima veze sa bacanjem obuce u bubnjaru, visoko rizicnim plinskim sistemom grijanja, trosatnim cekanjem u redovima na zaledjeni hljeb. "Zasto" nije ni bitno. Ono sto ostaje je negativna emocija prema dominantnom godisnjem dobu u ovom gradu. Dominantno, jer traje beskonacnost. Dominantno, jer se sunce ne pojavljuje skoro pet mjeseci. Kretanje je otezano, oblacenje i svlacenje traje sto sati, virusi mutiraju. Oni koji imaju vise vremena ili bolje organizacione vjestine spasavaju se vikendima na planini. I to je super. I blago njima. Ali ima nas koji ostajemo u rupi pokrivenoj slojevima magle i smoga. Budimo se u mraku, napustamo kancelarije u mraku. Gubi se misterija sjevernih zemalja. Ne moze se navici na neprisustvo sunca. Narod Aljaske barem zna da je to cijena koju placaju da bi zivjeli u miru, bez potrebe da tolerisu guzve u saobracaju, nasilje na ulici i redove koji se desavaju svakom pruzenom prilikom. Zima u Sarajevu je iscrpljujuca. Usisava bilo kakvu potrebu za dinamikom, promjenom ili cak potrebom za izlazak na kafu. Okruzena tudjim kaputima, salovima, torbetinama i dimom, gubim zelju za kapucinom. Svi su previse blizu, Ne zelim slusati tudje tajne niti osjecati tudji zadah. Dok se ostatak planete nastavi okretati oko Sunca, Sarajevo pauzira. Pa onda jos nestane struje. Sta sada raditi? Iglu?

Jezivo je kako se s vremenom svijet smanjuje. Zapocnemo neke kao karijere, mlade i entuzijaste nas salju na kojekakve seminare, sastanke, treninge, obuke i tako. Nesto ustedimo, pa anuliramo poraze ljetovanjem u zemljama gdje su ljudi jos siromasniji od nas. Kupimo nesto kozno, nabavimo magnet i kacimo ga na frizider. Bio, vidio, snas'o se. Nadmudrimo egipatskog taksistu, snadjemo se u njujorskom metrou, ne stradamo od seksualno prenosive bolesti u Bankoku, popusimo kubansku cigaru i nastavimo je pusiti dugo duuugo. Potom se malo umori, pa se previse investira u stanove i automobile, pa se donatorska sredstva namjenjena mladoj perspektivi odsele, pa se shvati da se vise nije nit' mlad nit' perspektivan. Svijet se smanjuje i smanjuje. Vecini do Hrvatske, sretnima do Austrije i skijanja sa stilom. Naredna faza svijetosmanjivana svede se na naselje, relaciju ili auto. Od sve te radoznalosti, lutanja, snalazenja i blejanja u neobicne ljude iako svjesni da to nije ok, ostaje DM, Merkator ili Alta kao putovanje u shopoholicarske kulture i usavrsavanje vjestine snalazenja spustanja straznjice na kafu u trznom centru. Sveti trougao i centar svijeta postaje potez od BBI centra do Importane, preskacuci muzeje koji su na putu. Nove cizme su suveniri a kosulje razglednice. Svijet je mali a mi ga dobrovoljno cinimo sve manjim birajuci obucu nad jeftinom avio kartom. Nasi prioriteti postaju nase vize. A pricam o sretnima.

Trebalo mi je dugo vremena suociti se sa onim sto se desilo. Ne samo da je dogadjaj sokirao bliznje vec je prouzrokovao zemljotres cijelog sistema moga bitisanja... od misica pa sve do jetre...od koske do uterusa.

Prosli su mjeseci od tog nemilog dogadjaja, a ja se jos uvijek oporavljam. Nema sapuna koji moze oprati stid. Nema te psihoterapije koja me moze natjerati ne da zaboravim, vec da sebi oprostim.

Naime, prije nekoliko mjeseci tokom projekcije filma Eat, Pray, Love...zaplakala sam. Bilo je to svega nekoliko tihih suza ali, obiljezile su me zauvijek. Moji prijatelji su obzervirali okolinu u dosadi, te uhvatili taj strasni trenutak. Prije nego sam shvatila sta se desava, emocija me izofirala. Drustvu je, cini se, taj momenat realizacije suze pao teze nego meni. Sok se brze smiruje kod sok-primatelja vec kod sok-uzrocnika. Hitro su snimili okolis u nadi da niko nista nije primjetio, osim njih. Drustvo je jedna slatka ekipa. Svasta mogu izdrzati, tolerisati, odnjegovati ali ne i suzu u oku povodom ekranizacije pasta-filozofije.

Pomenuto je otvorilo nekoliko pitanja. Zasto sam plakala? Zasto je film snimljen? Zasto je knjiga napisana?

Kako svako svoju brigu brine, mene je suza nasekirala. Da se vratimo par koraka unazad. Knjigu sam gotovo popljuvala a nikada je procitala nisam. Da, priznajem, sudila sam je po koricama. Ako riba ima za putovanja, riba ima i za lijeka. Lijek je opravdanje sopstvene sebicnosti. Nekako mi se cini lako upoznavati sebe dok imas svo vrijeme na raspolaganju za upoznavanje lazanja i plaza. Sa te spiritualne potrage za samim sobom i naukom ljubljenja samostalnog sebe, ona se vratila udata. Iz pomenutih napomena skontah da se radi o licemjerju umotanom u licemjerje umotanom u cijenu. Valjda je trik upoznati sebe bez bjezanije, u svakodnevnici donosenja svakojakih odluka i bez prinosenja ljudskih zrtava sopstvenim furkama.

Sto sam, onda, plakala? Izvukla sam ja par polu-opravdanja koja su jos gora od istine. Istina je da sam toliko zeljela nacepiti Javier Bardema, a istovremeno shvatila da se to nikada nece desiti. E ako to ne zasluzuje suzu...