Upravo sam pogledala Edge of Darkness, Odlican film. Jos jedan u nizu pravednickih, koji su jedno vrijeme bili nepopularni. Pa je Taken promjenio sitaciju. Srecom, tema je ponovo in. Nesrecom, navodno su i biciklisticke hlace ponovo in, bez pratnje bicikla. Elem, film je na temu ne zajebaji se sa tudjom djecom, bez obzira sto su odrasla a roditelji im stari. Tuga je zajebana stvar.

Da li je stvarno nuzno da uspostavimo kontakt sa Vulkancima kako bi naucili cijeniti ljudski zivot, osim sopstvenog!?

Nema veze, bitno je da mi istrazujemo dubine sopstvene seksualnosti, nalazimo opravdanja za govna koja izgovaramo i sranja koja pravimo. Bitno je da dosezemo visi nivo iskrenosti, istrazivanjem podsvijesti. Bitno je da dozvoljavamo sebi da budemo ono sto jesmo. Bitno je da smo ljuti kad' smo ljuti, Bezobrazni ako nam se bezobraznima biva. Bitno je da se ne sputavamo. Jebe se nas jednako i za pravdu kao i za osnovnu pristojnost. Pod pristojnosti, trenutno, ne iskljucujem psovke jer bi ozbljno sama sebi skocila u tipke. Neka nas se jebe. Kupujmo si vrijeme dok se kosti cupaju iz zemlje, ljudi kose po ulicama u cast jebacima trkacima, cure ponovo transformisu u blokove mesa, tektonske ploce ozbiljno pomjeraju. Nek' smo mi skontali kako radi orgazam. Sve ostalo ce se nekako samo rijesiti.

Sinoc mi pade na pamet ideja za mjuzikl. Domaci mjuzikl sa svjetskom muzikom. It goz lajk dis:
ona se vraca iz momcetovog stana. Cijelu noc se borila sa njim, do zadnjeg komada dostojanstva, dok ju je ubjedjivao da je nakon tri godine veze krajnje vrijeme za analni seks. Ona se pribojavala tog momenta, a agonija procesa odlucivanja kao i izvedbe iste opjevace Nazareth sa Love Hurts.
Ujutro sva bolna i emotivno labilna, vraca  se kuci. Cekajuci trolejbus na stanici, diskretno i povremeno mazi guzu da ne vide dusmani. Pocinje pjesma: Why did you do it? Why did you do that thing to me? od Strech-a. Pjesma pocinje tiho, ona je pjeva vise za sebe kroz polusuze. Medjutim, energija bola se siri i za deset sekundi, svi na stanici pocinju da pjevaju. Uz prigodan ples. Babe sa cekerima koje idu na redovnu voznju, studenti koji k'o fol idu na fakultet, ljudi koji nevino krecu na posao. Koreografija ukljucuje imitaciju bolnog izraza sa dodatkom iznenadjenja i cuvanje guzova. Po ulasku u trolejbus, ona se ne usudjuje sjesti. Gospodja srednjih godina posmatra je sa suosjecanjem. Pocinje pjevati Take me away od Fefe Dobson. Uskoro se svi prikljucuju pjesmi. Vozac trolejbusa se povremeno okrene i kaze jes jes. Paralelni prikaz momceta ukljucuje sretno tusiranje dok pjevusi Give it to Me od Madonne ft. Pharrell-a.

Ima materijala u famoznim kolicinama. Ima tu mjesta za mnoge, od Justina do Nirvane. Al' nemam sada vremena. Naime, hocu da gledam svjezi Star Trek po peti...ok, lazem.....sedmi put. 

Pribavila sam si kolekciju od, po meni, pedeset najboljih filmova ikada. Nisam imala puno vremena za razmisljanje, pa sam selektovala po srcu. Sljedece me iznenadilo:

1. Mel Gibson je glavni glumac u tri od pomenutih pedeset filmova
2. Vangelis je autor soundtrack-a za tri od pomenutih pedeset flmova
3. Bruce Lee je glavni akter samo dva filma
4. Potpuno shvatam William Bligh-a, nakon dvadesetogodisnjeg prezira
5. manjak Clive Owen-a
6. narko-pateticni pogled Nicolac Cage-a funkcionise bolje pod njegovim originalnim amazonskim obrvama
7. Ridley i Tony Scott su moja braca po filmu.

ZAKLJUCAK:
jebe se maslacka jel' proslo dvije ili dvijestotine godina.

Da budem iskrena: sama pojava dvadeset muskaraca na sceni, koji vicu i skacu svojim osobenim stilovima, dovoljna je muskoogoljenim zenama. Znaci, dvadeset ih je i to je fino. Sve da vriste -autobus- pola sata. Izlazeci iz okvira sopstvene uspaljenosti, kazem da su zaista odlicni. Persukonceptualno. A, tako jednostavna ideja. Malo se derneci, popije, red meze, red provala, red pametnih provala, red muzike, red rima provala...svakacastveno. Neko postavi prakticno pitanje, tipa: kako dijele honorar. Ma, sve je to dernek i...socijalni komentar. Bilo bi super da se obogate. No, nije ovo Bronx. A ono nisu J.LO. Iako drmaju bolje.

Imam jednu molbu, u stvari prijedlog, za sve vas koji tripujete kroz zivot na vasem intenzivnom egu. Zasto ne osnujete klub? Bice to, bez sumnje, veliki klub. Najveci na svijetu. Bas poput vas. Zasto ne osnujete klub i ne organizujete raznorazne dogadjaje, desavanje i teambuilding-e?  Za sve vas koji se osjecate jednakijim medju jednakima, bice to ostvarenje snova. Zasto ne osnujete klub? Osnujte klub, nadjite se na vrhu neke velike planine gdje vas - prirodno - nista nece nadvisiti. Nadjite se na vrhu planine, uhvatite se za ruke i skocite. Jer vi to mozete. Ako neko moze, vi mozete dragi egotriperi.


Napomena: egotriper jeste seksualno prenosiva bolest, virus, bakterija i svasta nesto. S toga, tokom interakcije i interkorsa sa egotriperom obavezno koristiti kondom za usi, usta i onu stvar.

Ponosim se svojom snalazljivosti. U veeeelikom, nepusackom hotelu nasla sam skrivenu lokaciju gdje bezbrizno mogu zapaliti cigaru, bez da furam na vrh neke planine ili cak da se smrzavam na ulazu. Pa, bezbrizno bas i nije jer strategija ukljucuje poluvisecu pozu preko minimalne terasice, balansiranje improvizirane pepeljare u jednoj ruci, case vode i upaljaca u drugoj ruci. Svejedno. Pobjedila sam. Zapalim cigaru u hotelu gdje je zabranjeno pusenje, tehnicki ne napustajuci sobu. Ah, te sitne zivotne pobjede. Ti porazi tiranije od obicnog covjeka. To igranje s glavom zbog nezdravog ceifa.

Dodatno, iz principa sam popila kafu u bashchi bifea Jagoda, tik do pivovarne union. Ne znam tacno kojeg principa al' jest' nekog. Inace, sto bih pila kafu u bifeu Jagoda!?

Kanton Sarajevo: krajnja granica. Ovo su putovanja brdskog vozila Enterprise. Njegova petogodisnja misija: da istrazi cudne, nove svjetove, u potrazi za novim oblicima zivota i novim civilizacijama, da hrabro ide tamo gdje nikada niko ranije nije otisao.

Impresivni su rani rezultati hrabrog istrazivanja kompetentne posade.  Potpisan je sporazum o suradnji i izgradnji interkantonalnogalatickog mira i zemljane postaje sa civilizacijom klasificiranom pod nazivom MZ Svrake. Otkriven je novi oblik zivota nazvan riba jajara, a koja nastaje i obitava u lokvama dzina na podovima popularnih sastajalista zatvorenog tipa.  Otkrivena je i nova prijetnja nasem nacinu zivota, rasa sa neuobicajeno visokim nivoom serotonina: Taksi Stajaliste Pijaca 7.

Svi smo ujedinjeni u iscekivanju novih transmisija vrle posade Enterprise i hrabrog kapetana Hrle Miljackaus Drka. U bliskoj buducnosti, ocekujemo prelazak Enterprise preko granice naseg Kantona u cudnovato i misteriozno podrucje nazvano HNK. Tek tada, kakva nas cuda ocekuju. 

Uvijek sam mrzila rijec klishe oliti cliche. Naravno, zato sto oznavaca istrosenost. Nesto je istroseno jer se ponavlja. I ja budem cliche. Cesce nego sto mi je to milo. Budem cliche jer bivam isprovocirana klisheom da budem klishe. Nema tu samo svoje reakcije na klisheizirano ponasanje. I rekacija je generalno reciprocna akciji. Samim tim je klishe. Zato mi svi gotovo pa jednako reagujemo na cvcnuto srce. Klisheizirano. Nekako je prije bilo lakse. A, mozda mi se cini. I to je cliche. Misljenje da je svaki put kao prvi. Sreca pa se nekako moze ufatiti puta pod noge. Put pod noge i trk u naredni klishe iliti cliche. I to ce biti ok.  Sto je, naravno, klishe.

Pricaju kako je ona do te mjere in, da joj je bioloski sat gucci. Guci-guci, koji ces ti srcelomac biti kad' odrastes. Odrastes, udebljas se i puno sjedis. Sjedis i sve cesce u stanju nesporazuma. Nesporazuma je previse, pogresno interpretiras signale. Signale, jah, nema tu nesto "mi". Mi smo samo prijatelji. Prijatelji, mozemo li biti prijatelji? Prijatelji - imam ih puno. Puno nemam tebe. Tebe mi fali. Fali....uhhh, ti. Ti si cudesan i sada sam tuzna. Tuzna jer sam jedan veliki OUT. Out sam ovog svijeta po jedinstveno pogresnom shvatanju okoline. Okoline-chokoline.

Madonna je dokaz da zena nikada nije previse stara za grabiti svoju v-dzej-dzej u javnosti. Predlazem da se sutra, tacno u podne, svaka zenska individua preko 18 godina starosti zgrabi za svoju v-dzej-dzej bez obzira gdje se nalazila i kakve okolnosti nalazenja bile. Neka to bude hvatanje za v-dzej-dzej a protiv korupcije, rodnog nasilja, maloljetnickog kriminala, seksualno prenosivnih bolesti, bolesti uopce, dugih zima, losih frajera, pogresnih izbora, ratova, svih oblika ovisnosti (ukljucujuci, ali ne ogranicavajuci se na, ovisnost o mandarinama), neadekvatnih snizenja, nesanice, premalo izbora, previse izbora, tersova bez razloga, radikala, republikanaca, fasista, lose spravljenih cevapa, pucanja carapa.....

U srzi svake religije je hitnost da covjek shvati svoju istovremenu bitnost i nebitnost. Svoju privremenost i svoju vjecnost. Relativnost nase percepcije i potreba da se ista cijeni. Zeleno nije zeleno vec rezultat intervala talasne duzine i frekvencije. Sve je istina i sve je laz. Istina je u krajnosti, a nama valja zivjeti u umjerenosti. Ako se krene prema istini, prema jednoj od krajnosti, odvajas se od svijeta i, iako smatras da zivis istinu, gubis umjerenost. Potpuno se odvajas od emocija ili te emocije sasvim konzumiraju. Ako prihvatim ono sto mi emocije namecu, nastojeci biti smirena i iskrena, moracu se predati umjerenosti. Moracu prihvatiti svoju odgovornost za druge ljude i njihov normalan i lijep zivot. Ne povrsnu odgovornost koju pokusavam nahraniti donacijama, suosjecanjem, peticijama, otvaranjem vrata i smirivanjem ega. Ona odgovornost koja postaje nacin zivota, koja trazi potpunu posvecenost tudjoj dobrobiti i gdje je jedina istina tudja sreca. Kada postaje svejedno sta je gore a sta dole, sve dok je sigurno. Kada svoje tijelo i um cistis za tudji zivot.  Potraga za istinom je usporena potrebom za produzenjem vrste, za pojedinca. Potrebom ili uslovom. Ali, samo na ovaj nacin daje nam se dovoljno vremena, kao vrsti, da dodjemo tamo gdje trebamo doci. Zarobljena hemijskim reakcijama unutar drugog tijela, mogu vec iz sopstvenog iskustva potvrditi ono za sto vecina tvrdi da je mit - postoji ljubav na prvi pogled. Ako mi se ovako nesto moze dogoditi, a ja isto priznati odvajajuci se od straha od patetike, ne mogu sporiti tu potebu za povezanosti i umjerenosti. Zelim je i ne zelim istovremeno. Ali, kada gledam njegove oci, dodirujem mu rame, gledam njegova usta dok govori, kako mogu reci da nema ociju, nema usiju, nema nosa, nema tijela, nema uma... Ako neko drugi govori sve sto volis cuti, gotovo da mogu dotaci njegov proces razmisljanja te bi mu mirisala vrat kao da nema sutra, nema sanse da se nagavorim kako je to sve iluzija.

Svetih mu makarona sa sirom i koka-kole, japanske filmske muzike, Sergio Bonelli-ja...zar nije rano za krizu srednjih godina!?

Svima vama koji cete se tokom ovog vikenda valjutati u parovima pod dekicama u aromatizirujacim prostorijama i poklanjati jedni drugima cokolade u obliku srca, crvene novcanike i sprave za ucvrscivanje guze, zelim mnogo seksualno eksplicitnog dijaloga i scena koje sadrze erotiku. Dodatno, onaj hinjavi osjecaj koji vam se sve cesce javlja - da tamo negdje ima neko ko je bolji za vas - vjerovatno je istinit. U medjuvremenu, ja cu sa rajom slaviti lunarnu novu godinu i bicu gospodar svoga vremena. Mozda cu se zapitati, dok budem brisala cestitke za valentinovo koje ce mi jaranice lijepiti po fejsbuk zidu, zasto nisam gladna ljubavi i sta to nije u redu sa mnom. Mozda cu se zapitati, a mozda i necu. Mozda necu stici od prevelike zajebancije. Zato sada i pisem ovaj post i ne cekam nedelju. Jer cu vjerovatno biti u frci. Zato ga pisem u petak navecer, kao gospodar svoga vremena kojem niko ne moze reci kada je pravo vrijeme za stvarni zivot.

Ako proizvode maske za lice sa cokoladom, jagodom, malinama, kupinama, medom i slicno...kako ocekaju da ih ne pojedem!? Nakon deset minuta tokom kojih bi navodno trebala mirno i opusteno lezati, kako bi se blagodeti maske uistinu mogle vizuelizirati, gotovo da nista ne ostane za umivanje mlakom vodom.  Kako ocekuju da se ne oblizem kao macka!? Kako? KAKO!!!!!???????

Doci ce i taj dan. Doci ce, ne zvala sa ja aime. Doci ce dan kada cu biti bistra kao zreli clan mense, snazna kao bik koji sjedi, samopouzdana kao barak obama, seksi kao monika beluchi, spretna kao brus li, informaciono tehnicki spretna kao mali makedonac, sretna kao prije petnaest godina nakon najduzeg, najdubljeg poljupca ikada. Na kisi. Doci ce....doci ce, makar ga sanjati morala.